Ah, Monzeit! Taj veliki čovjek iz svijeta kulture, kazališta i knjiga, napokon, taj veliki čovjek iz Portugala. Onako niskoga, nemirna oka, prevelike glave za tijelo stisnuto poput kobasice, nitko ga ne bi ni primijetio. Samo je šešir s baršunastim obodom prizivao neobičnu osobnost. Zapravo, ljudi su ga uvijek više predosjećali nego što bi ga vidjeli. Ni malobrojne fotografije koje postoje ne idu mu u prilog. Isto bi se moglo reći i za njegovu reputaciju: jedni su ga prezirali smatrajući ga simbolom kapitalizma, čovjekom koji je samo stvarao novac u običnim špekulacijama i prisvajao višak vrijednosti; drugi su ga, naprotiv, optuživali da je uvijek podržavao subverzivne ideje i akcije, podrivajući sustav, da je kao lubenica, zelen izvana i crven iznutra. A za neke pak, iako malobrojne, bio je čak i pravi junak: više od mecene, gotovo mesija, mali veliki čovjek.

Da, Monzeit je bio junak kojega su malobrojni poznavali. Osim Baptista Bastosa, koji je iznio njegov vrlo pohvalni portret u svojoj zbirci kronika iz pedesetih godina, o Monzeitu je malo toga napisano. Gotovo nitko nije ni spomenuo njegovu istinsku važnost u dinamizaciji portugalskog kulturnog života. Ja sam, prije nekoliko tjedana, imao sreće upoznati već staroga Monzeita preko našega zajedničkog prijatelja Carlosa da Veige Ferreire, urednika nakladničke kuće Teorema, kad sam ga posjetio kako bih sredio neke sitnice oko knjige koja je trebala izaći najesen. Monzeit je sjedio u širokim hlačama pričvršćenima naramenicama, kako mu ne bi stiskale mjehur, s legendarnim šeširom Borsalino na glavi čak i u uredu s hrpama knjiga i ugovora. Pozdravili smo se, a on se doimao zadovoljnim što me je upoznao. Vidjelo se da je star, po mojoj računici mogao je imati već devedeset i nešto godina, no uvjerio sam se da su mu inteligencija i sjećanje još bili živahni. Njegovo je uzbuđenje bilo utoliko čudnije što nismo bili vršnjaci u javnom životu – Monzeit je izašao iz igre prije više od dvadeset godina. No poslije sam saznao da baš i nije tako. Na kraju dana, prije no što je ispario kao san, Monzeit mi je priznao da je htio objaviti prvo izdanje jedne moje knjige, koja je donekle bila uspješna, ali je dopustio da ga zavedu intrige izvjesne spisateljice, i tako nije poslušao svoj instinkt. Neću reći ime spisateljice, tim više jer je pala u nemilost. U Portugalu je osveta samo pitanje strpljenja…