17.10.1988.
PON

Obilazim Filozofski fakultet. Nakon četiri godine izgleda manji. Manji i zapušteniji. S fasade i dalje zure najpoznatiji Pessoini heteronimi. Ali atmosfera je unutra ista. Prisna i nimalo fakultetska. Opuštena i naivna. Prvi put kada sam ušla na taj faks, mislila sam da sam pogriješila ustanovu. Grupno pisanje zadaće i učenje po hodnicima, za velikim stolovima upravo s tom namjenom, djelovalo je pučkoškolski. Mlade portugalske studentice u svjetlucavim hulahopkama i s frizurom koja je upravo izašla iz frizeraja. Namirisane. S hrpom fotokopija, nijednom pravom knjigom. U ovoj zemlji nitko ne čita prave knjige, samo kopije. I čitaju se samo oni dijelovi knjiga koji su potrebni. A poželjno je i da su to dijelovi u kojima je netko već podcrtao ono bitno. Onda se iz tih bitnih redaka izvlače oni koji su još bitniji, pa se, po mogućnosti, podcrtaju debljim flomasterom, fluorescentnim, uočljivim. Za čitavu tu složenu operaciju potreban je rad u grupi. Portugalci su vrlo druželjubiv narod. Mislim da i nema Portugalca koji je pročitao jednu cijelu knjigu.

18.10.1988.
UT

Opet sam otišla na faks. Sredila neke administrativne stvari. Dobila izjave, potvrde, studentsku iskaznicu, rasporeda nigdje… Još je rano. Predavanja počinju tek za par dana, objasnila mi je teta u Studentskoj službi (imala je na sebi nešto nalik kućnom haljetku), a djevojčica (to sam ja), eto, baš je imala sreće, jer sam se već spremala otići na ručak, pogledala sam na sat, deset do podne, naravno, u podne svi već sjede za stolovima, s ubrusima oko vrata i s osmijehom od uha do uha. Spustila sam se u Kantinu, na istom je mjestu. Čak je i Camões na istom mjestu na polici, među bocama.
Isti je i konobar koji naravno nije konobar nego vrlo talentirani fotograf, samo što ga, eto, još nitko nije otkrio (složio bi se sa mnom Miguel Esteves Cardoso).
Dá-me um prego1, velim ja samouvjereno. Emprego?2 Pa znaš da toga ovdje nema. Ovo je jadna zemlja, u kojoj se doduše svi hoće zaposliti, ali ne i raditi. Deixa-te das coisas3, Fernando… a inače kako tvoje fotografije? Odlično, još nisam uspio napraviti izložbu, ali sam nedavno ulovio nekog tipa, on je vrlo važna faca, znaš, i uspio sam ga uslikati, samo sad moram vidjeti tko bi to objavio, znaš, tip je bio s ljubavnicom u nekom prigradskom bircu, vjerojatno su ondje unajmili stan, tako se to ovdje radi, znaš, čak sam i smislio naslov fotke, a mogao bih od toga napraviti i cijelu izložbu, mislim, da se specijaliziram za takve veze, toga ovdje ne fali, znaš, izložba bi se mogla zvati «periferne ljubavi», ha, što kažeš, to su ljubavi koje su periferne (misli se na brak, i vjerojatno na usputnost), a odvijaju se po zabačenim periferijama, gdje te jasno nitko ne vidi… Zgodno, pomislila sam, i pustila da Fernando raspreda dok se u mene uvlačio osjećaj da sam kod kuće. Odnijela sam svoj sendvičak i galão4 do klimavog metalnog stola, sjela i uz okus fine domaće hrane (ovdje je sve domaće, jer Portugalci još nisu shvatili bit trgovine) stala gledati u periferiju oko sebe.

19.10.1988.
SRI

Ustajem oko 14 i 30. Osjećam se krajnje zapadno. Čudan je to osjećaj. Osjećaj da se zapadno od mene ništa ne događa. Skuhala sam onda tursku kavu. Valjda da se uravnotežim.
Navečer odem u jedan engleski bar. Čini se da ih ovdje ima više nego u Engleskoj. Neobičan je taj engleski utjecaj u Portugalu. Ali Portugalci vole Engleze. Kao i Francuze. Oni su im neizostavni kulturni obzor. Španjolsku, međutim, zanemaruju već nekoliko stoljeća. Zbog nekakva krvavoga rata koji je započeo davne 1640. i trajao gotovo trideset godina. Kada je 1668. sklopljen mir, granice su ostale iste. Smiješno. Zato još i danas u školama uče djecu kako su Španjolci «zločesti», pa kada djeca narastu kažu: Ne volimo Španjolce, ako ih pitate zašto, oni ne znaju. To se zove odgoj – kada radimo nešto, a da ne znamo zašto.
No Engleze i Francuze uvijek su smatrali svojim velikim saveznicima! Za vrijeme slavnih pomorskih «otkrića» francuski su ih brodovi neprestano napadali i pljačkali, a Englezi su im 1890. postavili famozni Ultimatum po kojem su se Portugalci morali pokupiti iz dobrog dijela svojih kolonija, odnosno iz Zimbabvea i Zambije. Tako im je ostala samo Angola i Mozambik, a između su se lijepo smjestili Englezi. Portugalci imaju doista čudan smisao za trgovinu. Za trgovinu, za upravljanje zemljom, ili za upravljanje bilo čime. No onda su napokon shvatili da im u Europi nema života, pa su se okrenuli Prekomorju. I danas se više brinu što se događa u Timoru, Macau ili Africi, kao da je to u susjednoj ulici. Europi su okrenuli leđa i samo bulje u ocean…

26.10.1988.
SRI

Sjedimo u kantini i pričamo o svojim zemljama. Naš razred nije velik, ali skupilo nas se sa svih kontinenata. Dobar je taj osjećaj nepripadanja mjestu. Ne nerviraš se ako su političari glupi, ne uzbuđuješ se što je narod zatucan, što te susjeda olajava čim joj okreneš leđa, što su ulice raskopane, fasade otrcane… uopće se ne uzbuđuješ, jer ovo nije tvoje mjesto. Ovo je drugo mjesto. Svi smo se osjećali oslobođeni od samih sebe. Bez znanaca, bez prijatelja, bez obitelji, bez novaca, bez ičega. Lagani i slobodni. Ne moramo igrati po ovim pravilima, jer to nisu naša pravila. Ako metro štrajka, pa što, mi smo ionako stranci. STRANCI. Valjda nam je to pisalo na čelu. Smijali smo se portugalskoj svagdašnjoj muci i pravili se totalno ludi: Što, zar se kod vas plaća karta u autobusu, kod nas se ljudi već odavno voze besplatno… Preokretali smo portugalske riječi, koje su nama bile smiješne: Ja sam govorila da me boli zec (coelho-joelho)5, a Richard da žene imaju važan higijenski papir u društvu (o papel (higiénico) importante de mulher na sociedade)6. Napadali smo kipove po gradu (u Lisabonu ih ima mnogo), vješali im se za vrat, sjedali im u krilo, šlatarili ih (pogotovo su to dečki radili kipu gole žene koja se zvala Istina, a ležala je u rukama slavnoga Eçe de Queirósa7). Kipovi, osim što pripovijedaju o povijesti, imaju u Lisabonu i svoj vlastiti život. Najbolja mi je priča o kipu D. Pedra IV na glavnome trgu Rossio. To je kip na vrlo visokom postolju, uopće se ne može vidjeti sa zemlje, osim kao nekakav obris u visini. A priča se da to zapravo i nije D. Pedro IV. Nego da su Austrijanci napravili kip svome Maksimilijanu i htjeli mu ga nekom prigodom poslati u Meksiko. U međuvremenu su meksički domoroci koknuli Maksimilijana, a Austrijanci brže-bolje zaustavili isporuku. Kip je tada već bio u Lisabonu, spreman za ukrcavanje na brod, i tako je ondje i ostao. Austrijanci ga nisu tražili natrag, a domišljati su ga Portugalci stavili na glavni trg i rekli da je to njihov D. Pedro IV. Pa što, ionako nitko ne vidi je li to Pedro ili jadni Maksimilijan.
Uglavnom, naša je turma8 bila vrlo živahna. Portugalci su nam se samo stidljivo smješkali.

27.10.1988.
ČETV

Čitam Camila Castela Branca9. Tako je arhaičan. Volio je taj istrošeni miris starine. Dekadenciju. Tradicionalan jug, predrasude.

2.11.1988.
SRI

Na putu do stanice Cais de Sodré ponovno sam znatiželjno zastala. I prvi put kada sam ga ugledala, stvorio je u meni neku čudnu senzaciju. Nešto vrlo blisko, toplo i davno. Hotel Bragança. U Ulici Ružmarina.

4.11.1988.
PET

Dižem sam se kasno. Odjurim na jezične vježbe, a zatim na ručak. Poslije svratim do Ilve. Donesem joj bolinhos de côco10, a ona skuha čaj. Njezina nam gazdarica održi predavanje o pušenju i drugim štetnim stvarima kojima podliježu meninas11… Na kraju jedva stignemo do Bairro Alto i onoga starog restorana, sada sam mu zapamtila ime: Antiga Casa Faz Frio – Stara kuća u kojoj se smrzneš. Tamo su nas već čekali Johnny i António. Poslije večere odosmo u neku tipičnu tascu12 na ginjinhu13, prohtjelo nam se slušati fado, pa smo lupali po vratima nekog lokala koji je na vratima imao nalijepljene plakate s fado pjevačima, ali nas nisu pustili unutra. Na kraju Ilva izjavi da mora na zahod, a ja je nagovorim da to obavi u Hotelu Bragançi. Napokon uđem u to drugo vrijeme. Unutra je sve upravo onako kako sam očekivala: malena recepcija, starinska, hodnici uski, prisni, pomalo iskrivljenih dasaka na podu, tepisi debeli, prašnjavi, dekadentni, vrata izrezbarena, kupaonica zajednička, iz daljine dopiru zvuci neke melodije s radija… početak stoljeća? Čovjek nas s recepcije pogleda podignuvši obrvu, ja preuzmem inicijativu, kako je gospodična vrlo nestrpljiva (tako se to fino na portugalskom kaže kad ti je sila pišati), on će to razumjeti, i samo bi na časak posjetila njihovu kupaonicu, (opet fini portugalski izraz za zahod), jer mi smo… Strankinje? upitao je on automatski. Da, ja sam Jugoslavenka, a ona je… Talijanka, ubaci Ilva. Dok je Ilva radila xi-xi14, onako usput pitam za cijenu noćenja. S kupaonicom 3500, bez kupaonice 2500, veli recepcioner, i doda: Neka slobodno uđe i vaš suprug. Ali…, kakav suprug, htjela sam reći, kad spazim kroz staklena vrata Antonia, mahnem mu i on uđe sa smiješkom.

5.11.1988.
SUB

Odjurim na Cais de Sodré i tamo jedno pola sata čekam Birgit. A onda krenemo na dogovoreno mjesto. Restoran Portinha Baixa u ulici Bernardim Ribeiro br. 61 bio je pravo otkriće. Malen, uredan, s ugodnim svjetlom, cijela jedna portugalska obitelj u njemu radi. Svi rade, kao konobari, kuhari, portiri, skupljači suđa, pjevači, da, svi i pjevaju.
Uštimavala se guitarra portuguesa (vrsta mandoline) i viola (zapravo gitara), a gospođa fadistica visoko podignute glave pustila je glas do neba. Fado su čisti osjećaji, najprije zgusnuti, zategnuti ili suzdržani prije no što se protegnu, baš kao i portugalski jezik. Čini mi se da je za fado upravo jezik presudan. Slogovi koji se stežu i rastežu. Kao opruge. Portugalski jezik uvijek ima taj grčeviti ritam, pritajenu strast, kao kad nekome hoćete ispričati neki zanimljiv događaj, ali ne sad, ovaj čas, nego kad sjednete, uz kavu, a onda taj drugi napeto iščekuje. Portugalski je jezik neprestana napetost, iščekivanje prije no što se konačno ne otkotrlja, kao kamen iz praćke… Fado se vjerojatno ne bi mogao pjevati ni na kojem drugom jeziku.
Osim fadistice, pjevao je i konobar fadist. Fernando Costa skinuo je crnu leptir mašnu, otkopčao prvi gumb košulje, nehajno ugurao ruke u džepove, malo izvio tijelo i stao umirati od nemogućih ljubavi… Nisu sve fado pjesme tužne, ali su najbolje fado pjesme tužne.
Kad su fadisti u ponoć utihnuli, mi smo nastavili. Za susjednim stolom neki su Portugalci slavili rođendan, bili su brojniji od nas, ali mi smo bili internacionalni. Redale su se pjesme. Najprije je Birgit otišla do njihovog stola i naučila ih jednu njemačku pjesmu. Nevjerojatna je ta hladna deutsch upornost, nije se dala zbuniti sve dok nisu uvidjeli da se ona ne šali i da će doista morati napamet naučiti ne samo melodiju, nego i riječi. Zatim je Li pjevao na kineskom, što je zvučalo kao da netko udara beštekom po čašama. A onda su napali mene, čak su me i svečano odjenuli u bijeli ubrus, ustala sam i otpjevala po lojtrici gor, pa po lojtrici dol… Ne bih znala reći kakav je to dojam na njih ostavilo.

6.11.1988.
NED

Odlučili smo posjetiti Sintru. Njemački romantizam i arapski utjecaji. Manuelski stil. Austrijski Ferdinand oženio se portugalskom princezom. I sagradio Palácio da Pena. Gledam ga na slici. Ima brkove i kozju bradicu, gotski je rumen. Dvorac mu izgleda kao iz snova. Poput nekakva postmodernističkoga pudinga s mnogo ukrasnog ušećerenog voća. Okolo parkovi, cvijeće. Okolo bijela magla, sive stijene. Nazire se maurska utvrda. U daljini stražar na vječnoj straži, križ… A u brdima Kapucinerski samostan isklesan u stijenama. Redovničke ćelije uske, niske, klaustrofobične. Blagovaonica skromna. A dolje, Sintra. Puna antikvarijata, muzejskih vrijednosti na dohvat ruke. Tu su voljeli zalaziti i Byron i Shelley. Sintra ima mistično okruženje, često je obavijena maglom i pada sitna kišica, okolna su brda mračna, i u sve se uvlači nekakva tiha jeza.

7.11.1988.
PON

Ovdje kiše padaju uglavnom noću. Prije toga zriču zrikavci.
Na jezičnim vježbama razgovaramo o televiziji. Naša je kolegica iz Gvineje Bissau upravo izjavila da u njenoj zemlji nema televizije i čudi se što se mi tome čudimo.
Navečer sjedimo u pivnici Trindade. Konobari nam govore kako su tu nekada bile masonske lože. Još uvijek na zidovima te pivnice stoje azulejosi15 koji o tome svjedoče.
Azulejosi ovdje pričaju priče. Nešto poput stripova iz prošlih stoljeća. Samo ih treba znati čitati.
Mnogo godina kasnije kuhala sam ručak u pravoj palači. Palači markiza od Fronteire. Sjećam se da su markiz i njegova žena otišli nekamo preko vikenda. U palači je ostao samo čuvar, Ratinho (Mišić), dobar prijatelj moga muža, prijatelj iz djetinjstva proživljenog u Africi, to naglašavam jer su to posebna djetinjstva. Takve veze nikada ne pucaju. Mislim, te afričke. Tako nas je Ratinho pozvao na ručak u palaču. Najprije smo dobro pregledali cijelu palaču. Bilo je ondje bezbroj vrata, tajnih prolaza, umjetnina. Kapela, najstariji dio palače (XVI. st.) ukrašena je sitnim kamenjem, školjkama, razlomljenim staklom i porculanom. Govori se da je najfiniji porculan ondje bio razbijen i njime ukrašeno pročelje kako ga nikada nitko ne bi mogao skinuti i odnijeti. Taj je João Mascarenhas, prvi markiz od Fronteire bio vidovit čovjek. Jer eto baš neki dan penjem se stubama do izdavačke kuće Assírio & Alvim zajedno s vlasnikom Hermíniom Monteirom, a on mi pokazuje originalne azulejose u stubištu te pombalinske kuće u Baixi i žali se: «Ma jesi li ti to vidjela. Svaki dan kada dođem na posao ima manje azulejosa. Zaključavam ulazna vrata, i opet ništa.» «To su sigurno Amerikanci», kažem ja, «oni pate jer nemaju kulturnu povijest.» «Ma kako im to samo uspije» sopće Hermínio, i pokazuje mi na pravilne prazne kvadrate na kojima su se još jučer nalazili azulejosi iz XVIII stoljeća. «Slušaj, a da ja sutra dođem s čekićem, a ti se pravi da me ne čuješ, barem bi azulejosi ostali u Europi.» Hermínio se nasmijao, a zatim zakašljao, i zavrtio glavom. Umro je ove godine od tumora na mozgu. A ja nisam stigla skinuti nijedan azulejo. Baš mi je žao, mislim na Hermínia. No u vrtu Palače markiza od Fronteire, i danas stoje vjerojatno najljepši azulejosi u cijelome Portugalu. I tako ja kuham portugalsku juhu od povrća, a kroz prozor me gleda mačka. Sjedi podvijena repa, plava je i obrubljena crnom bojom. Presijecaju je pravilni rubovi pločica. Pogled joj je tajanstven i prepreden. Malo dalje zec. Ona ga vreba. Još dalje, majmuni sviraju u trube. Čitava basna. Pripovijeda se tu o ratovima protiv Španjolske, o zavjerama, o zavisti i ljubomori, o podmuklim ubojstvima, o spletkama i ljubavi. Cijela povijest jedne obitelji, krvavi događaji, nepravde i sramotne borbe za vlast. Sve je to na azulejosima, samo treba znati čitati.

9.11.1988.
SRI

Otišla sam konačno u «bad» – Udruženje bibliotekara, koje sam jedva uspjela pronaći u Nacionalnoj knjižnici. Ipak se u ovoj zemlji može svašta naći, samo što su mnoge stvari zbog nekog tajanstvenog razloga dobro skrivene. Portugalci kao ništa ne znaju. Kao ničega i nema. A onda, skreneš iza nekog ugla, uđeš u neko dvorište, i pred tobom iskrsne nevjerojatan klaustar iz 18. stoljeća s originalnim azulejosima, sav obrastao u travuljinu, koji ne postoji ni u jednom turističkom vodiču i u koji te nikad nitko neće odvesti, osim ako baš za njega ne pitaš?!
Tako Lisabonom treba hodati i istraživati. To je grad pun tajni koje moramo sami dokučiti. Sjećam se da je u Ulici Sapateiros bio jedan odličan restoran na prvom katu neke neugledne zgrade. Naravno da nigdje nije bilo nikakvog natpisa ili upute. Ničega. Ljudi jednostavno znaju da je ondje restoran, popnu se na taj kat, pozvone na vrata na kojima ništa ne piše, netko im otvori, i oni najnormalnije uđu, sjednu za stol i naručuju. Ovdje se najbolje stvari otkriju ako za njih pitate. Najbolje se informacije dobiju ako na ulici zaustavite najobičnijeg čovjeka i pitate ga: Znate li molim vas iznajmljuje li netko stan u ovoj četvrti, znate baš bi mi trebao jedan, a ova mi se četvrt jako dopada… Da se to događa u Zagrebu, ljudi bi vjerojatno pomislili da im hoćete dosađivati, ali u Lisabonu ne, u Lisabonu će se taj čovjek ozbiljno zamisliti, reći da on baš i ne zna, ali da mu se čini kako je od susjede čuo da neki njezin znanac nešto iznajmljuje, pa će vas onda odvesti do susjede koja trenutno nije doma, ali pomaže u obližnjem kafiću, i kad uđete u kafić i napokon sretnete susjedu, ona će možda reći da pojma nema, ali viknut će, O Manel, dođi malo, jesi li ti čuo… i za desetak minuta od tih nekoliko domaćih Lisabonaca dobit ćete informaciju o najmanje tri stana koji se iznajmljuju, a nijedan nije oglašen u novinama. To me je najprije zbunjivalo, a zatim oduševljavalo. To me još i danas oduševljava. Grad koji bruji informacijama. Od usta do usta. Od uha do uha. Na kraju sam shvatila što je to toliko magično u gradu Lisabonu. Grad Lisabon uopće nije grad, odnosno jest grad po svojoj urbanoj strukturi, ali po svojoj socijalnoj strukturi, grad Lisabon zapravo je golemo selo. Sastavljeno od mnoštva manjih sela. Tako postoji selo Graça, selo Anjos, gdje crkva i danas stoji gotovo deset metara uvučena od ulice, jer je bila izgrađena u vrijeme kada je Anjos bio samostalno naselje, s crkvom u središtu, otmjeno selo Aveeiro, selo Alfama, ili bolje rečeno, maursko naselje Alfama s pridruženom Mourariom, zatim selo Lapa, selo Madragoa (i danas pravo pučko naselje), a da ne govorim o prigradskim naseljima kao što je selo Benfika, s pravim crnačkim kolibama na rubovima, ili selo Odivelas gdje između zgrada, na zelenim (gradskim?) površinama još uvijek pasu ovce. Postoje još mnoga druga sela u Lisabonu koja su se, kao u povijesnom nastanku vjerojatno mnogih gradova, naposljetku stopila u jedan konglomerat. Urban? Dugo mi je vremena najurbaniji dio grada bila Utvrda sv. Juraja (Castelo São Jorge). Pravi srednjovjekovni urbs. S okolnim kućercima što se jednom svojom stranom naslanjaju na zidine utvrde.
Zanimljivo je i da je Lisabon grad na sedam brežuljaka, baš kao i Rim. Tako su u davna vremena neka sela bila na vrhu brežuljaka, a neka u podnožju. Ono što se u međuvremenu dogodilo bilo je povezivanje tih sela putevima i cestama koje su vodile kružno oko brda, jer je bilo lakše uspinjati se ili spuštati blažom padinom. Na istim su tim cestama kasnije izgrađene ulice, jer su u međuvremenu duž tih starih puteva nikle kuće i više nije bilo moguće izgraditi ulicu na nekom drugom mjestu. Dakle, ako se nađete na brdu Graça, što je današnji Trg Graça, s malo dalje fantastičnim (i opet malo poznatim) vidikovcem Graça (mislim na pravi vidikovac Graça, a ne na lažni, na koji se vode turiste, itd) te mislite da ćete se lako spustiti do Baixe, ili da ćete se uopće lako spustiti s tog brda, varate se. Svaka ulica od Trga Graçe vodi okolo naokolo cijeloga brda i sigurno je potrebno prijeći bar dva kilometra da bi se spustilo u podnožje koje se s vrha vidi i koje je doista blizu, ali za neupućene nevjerojatno daleko. Da biste najbrže stigli do podnožja, bila bi vam potrebna krila, a da su Portugalci dosjetljiviji mogli bi ih i iznajmljivati na lažnom vidikovcu Graça.
Sjedim ja jedno jutro na lažnom vidikovcu Graçi (do pravog je priznajem teže doći, gotovo je nedostupan, kao i sve prave stvari, uostalom) i pijuckam odličnu kavicu, kad se odjednom pojavi cijela grupa onih pseudo-planinara s užadima, kukama i naravno učiteljem. Učitelj je vješto demonstrirao spuštanje na suhom, a onda potjerao jadne dečkiće iz svoje grupe, derući se ono u stilu, ajde djevojčice, šta ste se ukipili, i tako to. A zatim je vješti učitelj pitao turiste na prelijepom lažnom vidikovcu Graçi bi li se tko odvažio na takav skok u donji Lisabon, za samo par stotina škuda!? Ipak je to skok u Lisabon.16

10.11.1988.
ČETV

Povijest. Sjedim sučelice profesoru, on me prži pogledom. Tamne oči, tamna kosa, tamna brada. Nosi bradu kakvu su imali portugalski moreplovci iz 16. stoljeća. I doista pomalo nalikuje na Vasca de Gamu. Slušamo predavanje o Crkvi Katoličkoj u Srednjem vijeku, o progonima, o Židovima, o spaljivanju, Inkviziciji. Od 1543. do 1684. spaljeno je 1379 ljudi na vjerskim prikazanjima (autos-da-fé), u prosjeku desetoro godišnje. Ukupan broj optuženih bio je 19247 u istom razdoblju, u prosjeku 136 godišnje. Stotine tisuća ljudi umiralo je po zatvorima u kojima su dovedeni i zaboravljeni godinama bez ikakva suđenja, pa se i ne zna tko su bili ni koliko ih je bilo. O tome nisu ostali nikakvi pisani dokumenti.

12.11.1988.
SUB

Krenuli smo za Mafru. Crkva, palača, samostan. Cijelo je zdanje velebno. Iz daljine se doima blizu. Stalno smo putem mislili, evo nas, samo što nismo stigli. Bila je to ljetna rezidencija kraljeva. D. João V dao sagraditi u XVIII stoljeću. Klasicizam. Mirne i uzvišene (htjele bi biti) linije. A kreveti kratki, kao odrezani, nedovršeni. Namještaj kičast. Jedino su franjevačke ćelije, u koje su se kasnije smjestili augustinci, skromne i nenatrpane. U biblioteci se knjige gotovo i ne primjećuju od ukočenog i hladnog sklada pravilnih polica. Četrdeset tisuća svezaka, od 15. do 19. stoljeća. Može se koristiti. Ne smije se fotografirati. Mafra je malo mjesto. Slikovito. Krajolik šumovit. Odličan za lov.
Zadovoljno se vraćamo u Lisabon. Na rastanku još popijemo pivo u Portugaliji, jednoj od najstarijih lisabonskih pivnica (ugao Almirante Reis i Pascoal de Melo). Grickamo tremoços,17 naslonjeni na šank, i pljuckamo ljuske po podu. Kao da smo domaći.

13.11.1988.
NED

Gledamo neki Auto Gil Vicentea u Cornucôpiji. Odlični vizualni efekti.

14.11.1988.
PON

Došao nam je novi kolega. Poslije smo saznali da je Amerikanac.
Popodne otrčim na Londonski trg, do Xicovih. Mama mu je bolesna. Nabasam slučajno u hodniku njihovog pregolemog stana na Miguela, Pa ti si još tu? Sutra idem u Madrid, imam nastup u srijedu, pjevat ću u zarzueli, primili su me. Baš mi je drago. On ima odličan glas. Snažan. Pričao mi je jednom kako ga je glas spasio. U neke kasne sate dok se vraćao s probe, u centru ga je napao džeparoš s nožem, što je rijetko da domaći napada domaćeg (lopovi ovdje poštuju susjede), ali eto, otelo se kontroli jer je Miguel oko vrata ima debeli zlatni lanac. Kad ga je lopov zgrabio za lanac i htio ga strgnuti, Miguel se toliko preplašio i zbunio da je iz sve snage zavrištao neku opernu dionicu. Lopov se izbezumio od straha i pobjegao.

15.11.1988.
UT

Nismo imali zemljopis. Iskoristili smo to da kušamo Porto u Palači porto vina na Bairro Alto. Solar do Vinho do Porto u Ulici São Pedro de Alcântara stara je i raskošna kuća iz XVIII stoljeća, koja je u ono vrijeme bila vlasništvo njemačkog arhitekta Johanna Friedricha Ludwiga, istoga onoga koji je gradio Samostan u Mafri i kojega Saramago lijepo i ironično opisuje u svom romanu Sjećanje na samostan. Ovdje se može kušati oko 300 različitih vrsta Porto vina, bijeloga i crnoga. U podrumima ima oko 6000 boca, uključujući i nekoliko vrlo rijetkih vintagesa. Za «otkrivanje» Porto vina zaslužni su Englezi. Oni su još u davna vremena prevozili odlična portugalska vina iz pokrajine Douro, i u njega ulijevali rakiju kako se putem ne bi ukiselila. Tako je negdje u XVII stoljeću nastalo Porto vino. Pravljenje toga vina usavršavalo se godinama, Englezi su uvidjeli da je Porto bolji što je vino jače i slađe. Najveći dio proizvodnje i trgovine Porto vinom i danas je u njihovim rukama. Mnogo godina kasnije obišla sam tu dolinu rijeke Douro na sjeveru Portugala. Régua i Pinhão su danas glavni centri proizvodnje vina, ali odlični su vinogradi i u istočnom dijelu pokrajine Douro, uz granicu sa Španjolskom. Na ušću rijeke Douru smjestio se Porto, a na drugoj obali Vila Nova de Gaia s nizom podruma raznih proizvođača vina. Podrumi se mogu i turistički obilaziti, a na izlasku svakoga turista čeka po jedna čašica bijeloga i crnoga Porta dotičnoga proizvođača. Obilazila sam te podrume s Arijanom i sjećam se da smo zapele u trećemu. A onda i odustale. Jedva sam Arijanu izvukla iz zahoda. Porto naprosto žari. Ali što sam otkrila? Sve te najpoznatije marke Porto vina (Croft, Graham’s, Cockburn’s, Ferreira, Calém, itd) nisu ništa prema domaćem Porto vinu što ga seljaci rade za sebe, i na žalost, ne može se nigdje kupiti…
Naš novi kolega Tony, Amerikanac, pozvao nas je u kazalište i poslije na svoju rođendansku feštu. Okupili smo se u jednoj pivnici. Upoznali njegove prijatelje: Richarda, isto Amerikanca (poslije sam saznala da mu je otac porijeklom iz okolice Varaždina, i da mu je izvorno prezime Zinič, što se u engleskoj verziji pretvorilo u Zenith), i Marijanu iz Madžarske koja je ovdje ilegalno, usput su joj ukrali pasoš, ne radi, ne prima stipendiju, ništa, živi, veli, od prijatelja.
Gledali smo Vieux Carré od T. Williamsa. Trajalo je to četiri sata. U komadu je gotovo neprestano kišilo, doista; jedna je žena kadgod bi otvorila usta histerično vikala; muškarci su se tu i tamo šetali goli, gazdarica je bila prefrigana malograđanka koja hoće biti fina gospođa…
Zatim smo otišli u Alfamu. U Tonyjev stan u potkrovlju. Razgovarali uglavnom o književnosti i kazalištu.
Uspjela sam uhvatiti posljednji vlak za Cascais. No famozni posljednji vlak stao je na pola puta. Onda su nam objasnili da moramo pričekati da dođe drugi iz Lisabona koji će nas odostraga gurati do Cascaisa. Deus! Dok čekamo, slušam razgovore u vlaku:
«As pessoas têm as pessoas à espera.»
Osobe imaju osobe…
Osobe se čekaju…
Osobe imaju osobe da ih čekaju…
Baš dobro da postoje osobe.

17.11.1988.
ČETV

Ustala sam kasno. Kupujem čarape na karticu. Trčim u ICALP da podignem stipendiju. Onda trčim s čekom u banku da ga unovčim. Nisam stigla. Dovučem se umorno do fakulteta. Predavanje iz književnosti. Kada sam ušla, a kasnila sam, José Silveira me je pogledao zahvalno. Valjda zato što sam ipak došla. Dok je profesor iz povijesti pljunuti Vasco da Gama, naš je José Silveira pljunuti Pessoa. Šešir, naočale, dugi baloner, odijelo engleskoga kroja, dvije-tri knjige pod rukom. Uopće nisu originalni. Nakon pauze došao je do učionice i pitao nas dopuštamo li mu da popuši do kraja. A-ha-ha-ha, rekli smo mi i zalupili mu vrata pred nosom. Postidio se, ali je ipak popušio do kraja.
Navečer kuham rižu i ponavljam u sebi kako obožavam rižu. Onda u nju ulijem malo ulja, da ne bude gola. Kao Istina.
Možda sutra uspijem unovčiti ček.

18.11.1988.
PET

U banci pokušavam uvjeriti službenika da mi otvori račun. On kaže, nema računa za strance.
Zovem mamu. Pitam je mogu li kupiti auto na karticu. Dosta mi je vlakova. Ne može, veli ona, kratko i jasno. Onda ponovno trčim na vlak. Obiđem na brzinu neku crkvu u Carcavelosu. Azulejosi su žuti i plavi. Misa. Ljudi u tihoj i svečanoj gomili.

20.11.1988.
NED

Ručam na Londonskom trgu. Svi su na okupu. Poslije im, naravno, kuham tursku kavu. Xicova sestra Madalena prolije cijelu džezvu. Uhvati se za glavu. To je sigurno dobar znak, pokušavam je utješiti.

21.11.1988.
PON

Konačno sam stigla u našu ambasadu. Pokupim neke novine i prospekte. Letimično pogledam face, brkate i ćoškaste. Iz druge sobe poneka domaća psovka. Zahvalim se i odem. Otkazala sam sve aute. Ostajem ovdje kao ukopana u neki gat.

22.11.1988.
UT

Uspjela sam biti prisutna na svim predavanjima. Barem fizički.
Onda sam otišla u Njemački institut. Izložba: Günter Nussbaumer piše i slika Pessou. Zatim pogledam film U labirintu ega, opet o Pessoi. Pessoa na sto načina. Hladan-topao, zbunjen-preosjetljiv, nespretan-dubok, pospan-razdražen. Svaki dan potrošim ponekog Pessou i pojedem poneki kolač. Kolači su slatki, zalijevam ih Pessoom.

23.11.1988.
SRI

Čekam pred vratima na sljedeće predavanje, jer sam na prvi sat, naravno, zakasnila. Stiže Tony, Znaš, veli mi on, osjećam se kao Henry Miller u Parizu, Samo što ti nisi u Parizu, izleti mi, a još manje Henry Miller. Pogleda me napola uvrijeđeno. Imam tu neke svoje priče, možda bi ih htjela pročitati, kaže on, Može, ako stignem, Znaš, glavni lik u njima je djevojka koja se zove Tanja, Dobro, ali to sigurno nisam ja, Ne to nisi ti, uzdahne onaj-koji-bi-htio-biti Henry Miller. Što si radio u Americi, konačno ja pokažem zanimanje, Studirao sam, A što? Pa, završio sam fakultet za pisce, Za što?! Pa znaš, fakultet za one koji hoće postati pisci, Ma nemoj, Da, završiš ga i dobiješ diplomu, Pa ti si onda diplomirani pisac, Jesam, veli Tony s melankoličnim ponosom, Pa zar toga ima u Americi, Ima svašta u Americi… Vrata se otvore i izađe Vasco da Gama prostrijelivši me crnim pogledom.
Poslije predavanja odem do kabineta našega profesora iz književnosti. On me je pak prije ispratio nego me dočekao. Uvalio mi knjige koje će mi zasigurno pomoći, rekao da moram doći k njemu doma (da mi da još knjiga), da će me upoznati s nekim važnim ljudima, ali, i… da, i zalupio mi vrata pred nosom. Kad se Portugalci žure, onda uglavnom nevezano razgovaraju sami sa sobom, trudeći se da taj razgovor što prije okončaju.

24.11.1988.
ČETV

U fotokopiraonici objašnjavam mladim Portugalkama s lijepim frizurama da mi je José Silveira ostavio kopiju priče o Joséu Matiasu. Koji José, kojeg Joséa, pitaju one. Onaj ćelavi onoga melankoličnoga, odgovaram. One trepću. Ne mogu se sjetiti nijednoga Joséa. A zašto i bi, vjerojatno se još nisu ni rodile kad je José Silveira počeo raditi na ovom fakultetu, a José Matias je samo glavni lik u priči nekoga tamo Eçe de Queirósa. Onaj ćelavi, carecaaa, počnem ja gubiti živce, a one samo stoje i čude se. A da malo pogledate pod taj vaš pult, viknem na kraju. Na to se one trgnu i stanu kopati po hrpama spremljenih kopija za sveukupne fakultetske potrebe. Portugalcima samo treba reći što da rade i to urličući, odmah skoče. Plašljivi su. Uto uđe José Silveira, Dobar dan, profesore, reče jedna od njih, popravljajući frizuru. Dobar dan, reče druga, smješkajući se. Imate li problema, upita me José Silveira, Imam, već pola sata čekam na Joséa Matiasa. Mora da se negdje zagubio, kaže jedna vrteći repom, odmah ćemo ga pronaći. Ne mogu vjerovati da su to portugalske studentice. Što te uopće studiraju?! Kada je José Silveira izašao šapću mi, Ma je li zbilja ćelav, nikada ga nismo vidjele bez šešira, a tako je šarmantan…

25.11.1988.
PET

Slušam povijest. O Maurima (bili su to zapravo Berberi), o conquisti i reconquisti. Profesor govori sam sebi, a zatim me natjera da čitam neki odlomak, vjerojatno misleći kako će tada imati bar jednoga slušača.
Nakon predavanja naguramo se svi u Richardov kombi i krenemo na naš prvi zajednički tulum. Kod Richarda se prvih pola sata smrzavamo. Portugalski su stanovi hladni, bez grijanja. Gerard nešto svira, ostali pjevuše. Ja sam donijela đuveč i ispekla palačinke. Kušamo jela s raznih kontinenata. I pijuckamo vino. Tako smo se ugrijali. Oko ponoći neki se razilaze. Nas nekolicina odlazi u bar Arroz Doce u Bairro Alto, a na kraju završimo u diskaču Jamaica ispod Ulice Ružmarina. Iza ugla Cais do Sodré. Kurve se klate. Ilva, naravno, pleše. Ja s Nikosom (Grk) raspravljam o nekakvom grčkom pitanju. Putem u vlaku Antonio mi reče, Misli o tome kada ćemo u Gvineju. Moram otići u tu Afriku.

26.11.1988.
SUB

Stižem u našu ambasadu s pola sata zakašnjenja. Slavi se Dan Republike. Sve krcato ljudima, pred vratima gužva, mnogo automobila, uzvanici, policija. Jedva se probijem unutra i sretnem Arijanu. Teta Stana je napravila odlične ćevape, veli ona s punim ustima. Pozdravim ambasadora. Ne možemo se mi raspasti, kaže mi on. A zašto ne, pitam ja. On se namršti. Arijana i ja upoznajemo neke naše ljude. Dražen je već nekoliko godina u Lisabonu. Doima se kao uspješan poduzetnik. Ivo je ovdje privremeno, isto na stipendiji. Dogovorimo se da se svakako nađemo i bacimo belu.
Slušam naše ljude i gledam kako im psovke klize iz grla, a rakija u grlo.
Dražen me vozi doma. Noć je. Hladno. 10 stupnjeva. Čitam Kafku (na portugalskom). Zatim dođe Xico oko 4 ujutro, izljubi me kao i obično i ode u krevet.

27.11.1988.
NED

Probudim se nenaspavana. S nekom Xicovom sestričnom odem u kino. Navečer sjedim na Londonskom trgu i večeram s Madalenom. Onda joj gatam. Kupila sam ti kavu, kaže ona, znaš ono što sam prolila…

28.11.1988.
PON

Stižem na fakultet ranije. Pa opet sjedim sama u hodniku i pušim. Dolazi Tony. Kako ti se sviđaju moje priče, upita on. Tko ti je ta Tanja? izbjegnem ja pitanje. Pa, to mi je cura, u Americi. Ali zar nemaš curu ovdje u Lisabonu? Pa, imam. Jednu u Lisabonu, jednu u Americi? On se pravi da mu je neugodno.
Poslije predavanja odvučem Ilvu u bar. Ona me ispituje o strukturalizmu. Dajem joj neka francuska imena. I tako prođe dan.

29.11.1988.
UT

Danas je Dan naše Republike, dovikujem Birgit. Ooooo, čudi se Njemica, pa? Pa ništa. Zatim govorim Richardu što mislim o realizmu, on je riba pa to može shvatiti, mislim moje mišljenje može shvatiti, realizam mu je ionako već odavno poznat. Tony blebeće s njim na američkom engleskom, jedva ih pratim. A onda se umiješa Manuela i razgovor izgubi svaki smisao.
Vrti mi se u glavi.
Ipak, odem se slikati, automatski, tražim kovanice od 25 škuda, to je vrlo teško naći, očita je nestašica kovanica od 25 škuda, Birgit iščeprka jednu, naredim joj da me čeka pred mašinom, da se ne miče (kao da se ona slika) i ulazim u mašinu, navučem zastor, priberem se i pritisnem gumb… blic (?), Birgit vani prasne u smijeh, ja unutra puknem, četiri puta, blic, blic, blic… Birgit je provirivala i kikotala se. Onda ja izađem i nas dvije stojimo malo pognute pred mašinom i gledamo u prozorčić. Stojimo i čekamo. A onda nakon koju minutu mašina pljucne, pljuc, pljuc… sličice još mokre od porođaja. Na prvoj sam zbunjena s uskličnikom iznad glave, na drugoj se vidi pola moje glave jer sam se sagnula smijući se, na trećoj se nastojim suzdržati od smijeha, a na četvrtoj se u kutu krevelji Birgit. Cijelim putem kući razmišljala sam koju sliku da izaberem za pokaz.

30.11.1988.
SRI

Dan se objesio. Takvo lice ima.
Na predavanjima nas je malo. Svi smo neraspoloženi. Svi žalimo Tanga, našega kineskog kolegu iz Macaua kojega su prošle noći napala trojica mladih i neiskusnih Portugalaca. Slomili su mu jedan prst, ranili ga nožem u vrat, skinuli sat. Tang se drži istočnjački smireno, kaže da je obavio već pet vježbi disanja i da je to sada prošlost. Stiže profesor iz povijesti sa zakašnjenjem. Govori zatim o bogatim Arapima koji su kupovali malu, otetu i jadnu slavensku djecu. Poznajete li riječ Slaveni? Tang nije siguran. Ja mu pokušavam objasniti. Ima u njemu neke sućuti dok me sluša.

1.12.1988.
ČETV

Praznik. Trebala sam nazvati neke ljude, ali su me svi oni uspjeli nazvati prije. Onda ja zovem Richarda Z., on još ništa nije saznao o gospođi Bom, dobro, ja samo pitam, ali hoće sutra, nema veze, ima vremena, napravit će neki tulum ovih dana, javit će mi, dobro, ja volim takve stvari, onda bok.
Opet navečer odemo u te prostorije za zajedničko plakanje, rovanje po ranama i duševno povraćanje (katarza). Konobari klize nečujno, prigušena svjetla obavijena dimom, kratke strasti, uzdasi, fado.

2.12.1988.
PET

Tražim dozvolu za boravak. U službi za strance nagurali se crnci i ostali obojeni, tu i tamo netko bijel – Brazilci, a oni tek nemaju šanse. Usput nekolicini crnaca ispunim formular, kako bi inače ušli u zemlju?
Cijeli dan se muvam oko glavnog trga Rossia, dućani su jeftini. Naposljetku pronađem Institut knjige u Ulici Ivens. Zatvoreno. Izlazi posljednji čovjek iz mraka ugašenih svjetala. Tetura. Bazdi na alkohol. Trgne se kada me ugleda. Ja sam htjela zamoliti za neke knjige, kažem. On živne. Uđite, samo uđite, već smo zatvorili, ali uđite. Ulazim s njim u mrak. Odvodi me na prvi kat. Zgrada je trošna, samo što se nije srušila. Hoćete li kavu. Može. Znate, kod nas je kaos, Vidim, Inače nikome ništa ne dajemo, ali kako ste vi došli izvan radnog vremena, ja ću vam rado dati sve što imamo. Bio je mrtav pijan. Jedva stajao na nogama. Ali posve lucidan. Bio je to pravi mali portugalski činovnik kojega nitko ništa ne pita, a kamoli traži. Sada je blistao od sreće jer se njega nešto pita. Jer u Institutu nema nikoga. Jer je sada on glavni. Uvalio mi je hrpu knjigu. Gramatike, prozu, brošure, sve što je uspio pokupiti s polica. Bilo je u tome nečega tužnoga i gotovo nerealnoga. Kao da smo u nekom filmu. Nikada neću zaboraviti kako sam zbog oskudne studentske stipendije uspjela usrećiti jednog bezimenog Portugalca.

3.12.1988.
SUB

Zovem tatu. Rođendan mu je.
Na Rossiu sretnem Ilvu. Ovaj je grad postao pretijesan. Kupujemo cipele. Jesi li primijetila da se cipele ovdje brže raspadnu. Baš sam neki dan o tome razmišljala. Ovaj grad troši cipele. U šarolikim mozaicima zapleću se naši koraci. Portugalski je pločnik od kamena. Sav od kamenih kockica koje se ručno postavljaju. Nijedna kockica nije ista. Nikada isto postavljena. Rubovi vire. Cipele ovdje možeš baciti za manje od dva mjeseca.
Navečer odem do Xicovih. Večeramo. Opet gatam Miguelu. Želje su mu nemoguće. Onda on gleda u šalicu. Više mu se sviđa put na kojemu se ispriječio veliki kamen. A zatim jednim žustrim, tipično portugalskim pokretom sruši moju šalicu. Gledam na podu krhotine svoje crno-bijele sudbine. Što si to napravio? Kupit ću ti novu šalicu… Budalo, šalica je tvoja, ali je sudbina moja. Dobro, kupit ću ti novu sudbinu, samo kad postanem slavan, čekaj…

4.12.1988.
NED

Proveli smo cijeli dan u Barcareni, kod Dražena i njegove žene Janet. Najeli se filanih paprika, a onda smo dugo ispijali kave i kartali do besvijesti. Navečer smo Arijana, Jair, njezin brazilski prijatelj, Ivo i ja otišli u Cascais. Cascais je bio pust. Čamci izvrnuti na obali. Ribarske mreže razbacane.

5.12.1988.
PON

Kasnim na faks. Jezik mi se mota oko nedovršenih slogova. Slušam o jednoj medicinskoj teoriji portugalskog jezika – to je jezik što ga govore «mentalno insuficijentni» ljudi. To je jezik koji se guta, a nije teleći, kaže Richard.
Dobili smo nove kolege, jedan Meksikanac i jedan crnac. Odemo svi negdje iza ugla na kavu. Ilva nas pozove na špagete.
Skočim zatim do Londonskoga trga po svoje knjige. Miguel me vozi na stanicu. Zašto ne odemo nešto popiti? Može, ali ne miješaj mi se u sudbinu. On se nasmiješi. Pogled mu je ispresijecan žaluzinama. Razgovaramo kao da ispunjavamo križaljku. Neki su kvadratići ostali prazni.

6.12.1988.
UT

Ne odem na predavanje s izgovorom da moram učiti. Onda šećem po osunčanim i čistim ulicama Monte Estorila. Ovo je vrlo elitna četvrt. Luksuzni stanovi i vile s bazenima. Ovdje žive samo bogati. Naspram jadnih četvrti siromaha, s potleušicama, bez struje i vode. Kontrasti su veliki. Mogla bih satima sjediti na suncu i gledati u travu kako se njiše.

7.12.1988.
SRI

Budući da je sutra praznik, odem na predavanje. Opet me profesor iz povijesti natjera da čitam. Samo ja u ovom razredu čitam. Svi me već zapitkuju smijuljeći se, Kako tvoja avantura, profesor iz povijesti, naime, zove se Aventura.
Poslije predavanja priđe mi Tony i nagovara me da odem s njim u Pariz, a zatim da odemo na izlet za dva dana, ili možda sutra u kino, a da večeramo danas? Hajde, može. Stigli smo na prljavu i otužnu stanicu Intendente. Tony na ulici zaustavi nekog Indijca, Imaš li možda svježih chamuças18 (kao da se radi o kakvoj vrhunskoj koki). Imam, veli Indijac, otključa nam vrata svoga restorančića, ode u kuhinju i u nekakvom nam papiru donese chamuçe koje su se još pušile. Ovdje sve možeš dobiti ako pitaš ljude na ulici, Znam, kažem ja udišući mirise indijske hrane koji dopiru odasvud. Ovo je prava kolonija Indijaca, upućuje me Tony, ovdje su koncentrirane najveće trgovine na veliko svim i svačim, koje distribuiraju istočnjački nakit, odjeću, suvenire, itd. po cijelome Portugalu, ovdje cvjeta prava istočnjačka trgovina, čak se možeš i cjenkati. Da, kažem ja, trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako je Lisabon europska metropola puna afričkog ritma, indijskih mirisa, brazilske prpošnosti, indijanske mudrosti, berberskoga ponosa, židovske pronicavosti, čak i kineske odmjerenosti. Lisabon nije europska metropola, ispravi me Tony, Lisabon je europska periferija, provincija… to ima svojih čari, zamisli, odeš u afrički restoran i čekaš puna dva sata da ti ispeku ribu, ma gdje to još ima, U Africi. Točno, Lisabon je sastavljen od autentičnih komadića raznih kultura, od razmrvljenih svjetova koji nepromijenjeni žive jedni do drugih. Ispada tako da je Lisabon najkozmopolitskiji grad u Europi, ovdje se prave vrijednosti uspijevaju sačuvati, Da, jer nema utjecaja, nema komercijalizacije, unificiranosti, ovdje su svi različiti i svoji, završi Tony. Uđemo u dućan i Tony kupi 3 paprike i 2 limuna. Ne misliš li kako je povrće erotično? pokazuje mi neku debelu mrkvu. A onda nešto traži. Znaš ono, kako se kaže, ono, red stuff. Prebirem po glavi što je crveno. Cikla? Ne. Jabuke? Ne. Pa zar vas u školi nisu naučili da nazivate stvari njihovim imenima? Ne mogu se sjetiti, red stuff, aha, evo ga, tomato juice! Jesus! kažem ja. Ta tvoja američka praktičnost svodi se na mutavost, zaključim. Ne zajebavaj, kaže Tony. Onda je Tony kuhao večeru u svom potkrovlju u Alfami. Pričao mi o Americi, o tome da je porijeklom zapravo Grk i Rus, o tome kako ne voli Becketta, ali voli Faulknera, o alternativama u razvijenim društvima, o mogućnosti da se izboriš za ono što je ispravno, o tome kako samo to još ima nekog smisla, jer je svaki drugi smisao već istrošen, i o brodovima koji čiste Hudson. A ja sam mu pričala o životnim štangama za koje se moraš držati ako ne želiš pasti, kao u tramvaju, jer ovo vozilo može naglo stati ili zaokrenuti, o europskoj traumi non-sensa, o tome kako mi dugo kuhamo ručak (to ima smisla, barem se vrijeme potroši), o Prévertu. A tko je to? začudi se Tony.

8.12.1988.
ČET

Praznik! Čučim na Londonskom trgu i kao učim. Zatim se loptam s Ruijem. I on jede iz moje vilice.

9.12.1988.
PET

Na faksu smo slušali brazilskog ambasadora i Joséa Saramaga. Saramago je govorio vrlo stidljivo. Sav se skupio u sebe. Reklo bi se da ga je drmao onaj pravi portugalski osjećaj inferiornosti. Slikala sam ga.

10.12.1988.
SUB

U Lisabonu čekam ravno pola sata Arijanu. Truckamo se u vlaku za Barcarenu. Kod Dražena se svi utrpamo u kuhinju, mijesimo pite, mutimo jajca, radimo ćevape. Ivo puše naslonjen na zid, umorio se gledajući nas kako radimo. Oko osam navečer dolaze prvi gosti. Neki naši ljudi. Drže se zajedno i jedva natucaju portugalski. Naš ginekolog govori o problemu abortusa u Portugalu. Zabranjen je (na tome je on zgrnuo bogatstvo). Onda o promiskuitetu u Portugalu. Ovdje je tradicija vrlo jaka. Zna se što je red i to se mora poštivati. Društvene su norme zakon. Zato Portugalci moraju neprestano lagati. Licemjerje cvjeta. Ali privid se mora zadržati. Seks je još uvijek glavna tabu tema. Starije se generacije skrivaju, stide i o seksu nikada ne raspravljaju javno. Žene ne ulaze u auto same s drugim muškarcem, ma bio to susjed kojega poznaju godinama, ta što će drugi reći; žene nikada ne putuju same, muževi ih ne puštaju, jer što bi im rekli kolege s posla; u portugalskom građanskom zakonu još uvijek stoji da muškarac može zatražiti rastavu ako ga žena: 1. psuje, 2. ne pere mu rublje, 3. ne kuha i ne obavlja druge bračne dužnosti, 4. ne sluša ga. Ako bilo kakav majstor nađe kod kuće samo ženu, on neće ni ući u kuću, pričekat će da se muž vrati, jer uostalom što on ima sa ženom raspravljati, ne želi on zamarati njezinu lijepu glavicu stvarima koje ona ionako ne može razumjeti. Patrijarhalnost je ovdje duboko ukorijenjena. Zasniva se na pravom robovlasničkom odnosu. Kao u vrijeme Salazara. Tada su postojala samo tri oca: Bog, otac domovine i glava obitelji. No danas se to polako prevladava. Portugal napreduje. Skokovito. Na kraju rasprave o seksu naš ginekolog spontano izvali: Eto, tetka Ksenija voli životinje, pa što?

12.12.1988.
PON

Slučajno se u kupaonici sjetim da se moram naći s nekom profesoricom na faksu. Odjurim na faks. U hodniku naletim na Tonyja. Pokazuje mi neki papirić. Napisao je pjesmu. U njoj, naravno, ima krušaka i seksa. Zahvaljuje mi na inspiraciji.

13.12.1988.
UT

Ponovno slušamo o Joséu Matiasu. Jeste li shvatili, pita nas po stoti put José Silveira. Mi pušemo od nestrpljenja, crnci još nisu shvatili. Zatim slušamo priču o Inês de Castro. Tragična smrt. Portugalska Julija. Samo što je Romeo preživio. Godine 1355. Dom Afonso I, kralj Portugala, naređuje smaknuće done Inês de Castro, ljubavnice svojega sina Pedra. Dona Inês de Castro bila je prelijepa dvorska dama kastiljskoga podrijetla. U nju se zaljubio D. Pedro (ili ga je ona zavela) te mu je Inês rodila troje dječice. U njoj su kastiljski urotnici, u želji da se domognu portugalskoga prijestolja, vidjeli mogućnost da zavladaju Portugalom. Zato joj je Afonso I odrubio glavu (pod pritiskom portugalske javnosti). Kada je D. Pedro I, kasnije prozvan Okrutni, sjeo na prijestolje (1357. god.), izjavio je da je Inês de Castro njegova zakonita supruga, izvadio je njezine posmrtne ostatke i proglasio je kraljicom (navodno je okrunio njezin kostur). Inês je sa svim počastima pokopana u grobnici u Alcobaçi, gdje se danas nalazi i grob D. Pedra I na kojemu je isklesana njegova zakletva na vječnu ljubav prema doni Inês. Ta je epizoda iz portugalske povijesti često obrađivana u književnosti. U portugalskoj književnosti o njoj pišu Fernão Lopes, Garcia Resende, u 16. stoljeću Camões u svojim Luzitancima, te António Ferreira, a imala je odjeka i kod španjolskih i francuskih pisaca.
Poslije predavanja odlazimo na izložbu knjiga iz Macaua. Gledam u Pessou prevedenoga na kineski. Portugalska arhitektura s kineskim krovovima. Afrodizijačka kuhinja. Neobične borilačke vještine i stare razglednice. Vidjeli smo zatim brzopotezni film o gradu-poluotoku. Tang kaže da je film napravljen po europskim mjerilima, da u njemu nema ništa kineskoga.

14.12.1988.
SRI

Uletim u razred. U njemu malo njih i sjede mirno. Dolazi profesor. Opet čitam. Barem vježbam čitanje na tim satovima povijesti.
Nakon faksa odem u Agenciju za mlade. Pitaju me što tu tražim kad imam više od 26 godina. Ulovim Tonyja u kadru. Šulja mi se nečujno zdesna. Što je? pita. Neće mi prodati kartu jer sam stara!! Stajali smo tamo više od sat vremena udruživši snage protiv jadnog portugalskog službenika. Onda sam na kraju ipak kupila kartu po normalnoj cijenu. Pa jesam normalna ili nisam? Gledam u prazan novčanik. A što si ti ono htio? pitam Tonyja. Da mi posudiš novce, Pa vidiš da nemam, Vidim. I na Londonskom trgu, s nogu, posrćemo kavu razmišljajući kako preživjeti.

15.12.1988.
ČETV

Slušamo predavanje o silnim portugalskim kraljevima. Godine 1139. Afonso Henriques postao je prvi kralj Portugala, bila je to vladavina dinastije Burgundaca, zatim su došli aviški grofovi, pa španjolska vladavina i Habsburgovci, pa grofovi iz Bragançe. Godine 1910. uspostavljena je Republika (među prvima u Europi), zatim 1926. Salazarova diktatura, da bi 25.4.1974. ponovno zavladala demokracija nakon Revolucije karanfila. Richard spava. Elke i ja se smijuljimo i skrivamo iza njegovih brdovitih ramena. Profesor sve to ravnodušno gleda. Ja primjećujem kako se naš razred spontano podijelio na obojene i (neobojene?) ostale.
Nakon predavanja krenemo u daljnje svakodnevno istraživanje Lisabona. Probamo čaj u Ulici Bento, u blizini Trga Rato. Čajana je ujedno i antikvarnica, ima odlične kolače

16.12.1988.
PET

Julija je održala svoje jezične vježbe. A onda opet fešta na fakultetu. Sve vrvi od stranih studenata. Gužva sveopća. Ali uspjeli smo se dogovoriti da večeramo zajedno. Okupimo se svi u našem restoranu Portinha Baixa. Za stolom nas ima dvadeset dvoje. Ilva je malo euforična pred odlazak u Italiju. Manuela je dobila preslanu rižu. Zatim odemo u Gafieiru u Bairro Alto. Hektor me vuče da plešem s njim. Nisam ga u stanju pratiti. Maurizzio nas odozgo zalijeva pivom i uzdišući govori: Palačinke…
Završim kod Manuele u Sonjinom krevetu. Uvijek je tako s posljednjim vlakovima. Ili stanu na pola puta, ili ih propustim.

17.12.1988.
SUB

Ujutro sveopći metež. Telefoni zvone. Ja istrčavam u gaćama. Vlasnik stana gleda me začuđeno i sa zanimanjem. Zatim se spremim i odem na ručak s Hektorom. Naše se različite kulture u jednom trenutku ukliješte i tako zgrabljene započnu teško odmjeravanje snaga.
Na kraju dana vraćam se kući i brojim stanice kroz koje vlak prolazi bez zaustavljanja.

18.12.1988.
NED

Odlazim s Manuelom u kino. Ona priča nešto o Tonyju, a zatim o stanovima. Završimo u Brasileiri i zaključimo kako je to nekadašnje mjesto okupljanja portugalskih intelektualaca (Pessoe i ostalih) sada jadno.

19.12.1988.
PON

Zakasnim svugdje. Čekam Hektora od pola tri do tri. On mi poslije kaže da je došao u pola četiri, premda smo se dogovorili u dva. Skupljam neke informacije u prohladnom dječjem odjelu Gradske knjižnice. Klinci nešto crtaju. Crteži su im očajni.
Trčim kući. Imam ravno jednoga Pessou u, kako se piše džep? đep?, u toj stvari. Gladna sam. Gutam pohlepno pečene krumpire s majonezom. Stopljena u masi na stanici Cais de Sodré. Ulazim u vlak, vozim se i ne mislim ništa. Na trenutak, zaspim. Trgnem se. Gledam jesam li u pravom vlaku.

20.12.1988.
UT

Ponovno sam u Gradskoj knjižnici u palači Galveias. Sve su zgrade ovdje nekada bile palače ili samostani. Svugdje azulejosi, dugi hodnici, hladne i visoke dvorane. Zapuštenost.
Ručam s Hektorom. Gdje mi je žlica? Možda si je izgubila? kaže Hektor astečki mirno. Kako mogu izgubiti žlicu?

21.12.1988.
SRI

Ujutro nazivam Birgit. Moram se preseliti. Ona mi slovka svoju adresu. Kaže T kao T. Čini mi se da su Nijemci otupjeli u svojoj stoljetnoj težnji za preciznošću.

22.12.1988.
UT

Obavljam neke kupovine u Trgovačkom centru Amoreiras. Projektirao ga je Tomás Taveira. Famozni portugalski arhitekt koji se neko vrijeme zabavljao zavođenjem slavnih gospođa, naročito žena političara, članova vlade, itd. Usput je sve snimao tajnom kamerom i tako nakupio poveliku kolekciju video snimaka. Taveira u raznim pozama sa ženama uglednika. Kad je skandal puknuo, nekoliko dana bilo je gusto. Ali Taveira je preživio. Dapače, ništa mu se nije dogodilo. Čak ni posao nije izgubio. Svi su htjeli stvar što prije zataškati.

DESET GODINA POSLIJE

Sjedim u nekom restoranu na Bairro Altu sa Zé Amarom i Fátimom Maldonado. Veselim se uvijek kada ih sretnem. Zé je natmuren, putem nas je odvukao do rijeke, da bar gledam u Tejo, rekao je, to je jedino što vrijedi vidjeti u ovome gradu. Nemoj Zé, smirivala ga Fátima.
Ušli smo u skučeni portugalski restoran na Bairro Altu. Naručili ameijoas (školjke, slične kućicama), pečenu kozletinu i dvije boce odličnog alentejanskog vina.
Zé mi nabraja neke razloge portugalskoga provincijalizma:
– Inkvizicija/Crkva
– fašizam/diktatura

Zatim nabraja brojne posljedice:
– najveći broj nepismenih u Europi
– ljudi pljuju po cesti
– žene seksualno zlostavljaju u kućama i seksualno napadaju na poslu
– najveći porast stope oboljelih od side u Europi
– velik broj narkomana

Pa nabraja opet neke razloge:
– kompleks Europe
– poluotočna izoliranost
– kulturna kolonizacija velikih sila (Mário de Sá-Carneiro morao je otići u Pariz da bi se ubio)
– teški tradicionalizam, nemogućnost prihvaćanja novih stvari
– održavanje iluzije nekadašnjega slavnoga carstva
Tu Zé stane:
– Vidiš, to je možda najveći problem u Portugalu. Ne nastoji se stvoriti ono čega nema, nego se praznine popunjavaju iluzijom, tako mi živimo u jednoj ne-stvarnosti. Zbog toga je kod nas šizofrenija vrlo raširena bolest. A ako ti se čini da u ovom stoljeću ima manje samoubojstava, možda je to zato što se nove generacije ipak izvlače iz tradicionalizma. U ovoj zemlji gotovo da i nema osobe koja se barem jednom nije rastala, broj rastava je u porastu, okovi tradicionalizma spadaju…
– Zé, ti si vrlo mračan danas.
Fátima odmahuje rukom.
– Dobro, hajde, Portugal je prava divota! – reče Zé ironično.