Iz romana:

dječaci na prigradskom polju pognuli su se pod mineralnim teretom igle, spram noći na uzvisini vidjeli su kako cestom prolaze svjetla i zamislili grad kao veliku žilu, zatim je glava pala na ničije rame, i tako su zaspali, nekima zora više nije donijela hladnoću, drugima je otvorila oči za limenke, komadiće staniola, plastične vrećice, prezervative, drugo smeće, vrškom su prstiju zagladili hrapavu bradu, odozgo su dopirali glasovi, s jednoga neba koje se želi zaboraviti, oštra zaobljena žica otvrdnula je poput užeta od mraza, u daljini stražnji su se dijelovi zgrada rastapali u žutilu, kroz neke poluotvorene prozore nazirale su se pamučne tkanine istočkane izmetom od muha,

osamljenost je nagnuti glavu unatrag i vidjeti grane trešnje kako rastu prema dolje, sve deblje, do najlonskog užeta svezanog za deblo, čuti kuhinjske zvukove, korake djece koja ne podnose težinu očiju i zato ih putem trgaju,

bijelo na žlici prisno vrije, kao da je kuća koja se ne može zamisliti,

svjetlo je staklasta voda u lokvama, dolazi odozdo, polako, na svome putu opisuje sve što glad, bol, bolest i strah pridaju jednom tijelu, svjetlo izabire siromahe za svoje blistanje,

ulica je strma između zidova i očiju, a rijeka na koju izlazi, druga je jasna ulica,
na cementu zida uzdižu se mladice neprohodne vinove loze. Pokreta. Tinte. Srdžbe.