Danas me vrijeme nije prevarilo. Ni lahor se ne osjeća u ovome popodnevu. Zrak prži poput vrela ognjišta. Nije to običan zrak što ga udišemo. Dan kao da se ne želi ugasiti nego se tek sada zagrijava. Nema oblaka, samo bijele, vrlo tanke, od oblaka otrgnute niti. A nebo se odavde doima svježim, poput čiste vode u jezeru što ga je stvorila brana u rijeci. Možda je nebo veliko slatkovodno more i možda ljudi ne hodaju ispod neba nego iznad njega, možda mi vidimo stvari naopačke, možda je zemlja zapravo nebo, a kad ljudi umru, kad ljudi umru, možda padaju i uranjaju u nebo. Jezero bez riba, bez dubine, to nebo. Oblaci, prozračne koprene. A zrak žari iznutra, poput vrela i zagušljiva plamena na koži, nevidljiv. Hvatam, kao umoran čovjek, zrak.