Književnost je zapravo jedno dugo pismo nevidljivom sugovorniku; sadašnja, moguća, ili buduća strast koju namirujemo, hranimo ili za njom tragamo.

Kuća, škrinja, krevet, prekrivač, Mariana, uzalud istkan, spuštene mlitave rese u žućkastom tonu dodiruju pod, vise ponad drvenog poda, lagano dodiruju drvo, tako lake utihnjuju na rubu drva koji je ovdje umjesto kamena nagrizena vremenom, pod tvoje ćelije, izlizan bosim stopalima koja su malena i ne odgovaraju tvojoj visini, duž gologa tvoga tijela po kojemu on klizi kada te jaše, nastanjuje, grize ti lagano mekane bradavice, ponekad jarko crvene ili gotovo smeđe kao lovor ukraden iz tvoje glatke kose…