Odlomci iz romana Turistička destinacija

Ali ne, nije potrebno da kleknemo, jer turist nije Bog. Bog bi zapravo bio strano tijelo u ovoj zoni. Malo je vjerojatno da bi iskoristio koji od onih vikend-paketa, s polupansionom i korištenjem devet od osamnaest rupa na golfskom terenu, što ih hotelska uprava stavlja na raspolaganje svojim cijenjenim gostima. Ne, malo je vjerojatno da bi se on upustio u takvu igru. Ne znači to da bi se on drznuo reći koja je to Božja igra! Kako i bi, kad ni igru ovih turista – koji su, dok se ne dokaže suprotno, ljudi – nije uspijevao shvatiti…
*
S vojnicima i plaćenicima nije bilo nikakvih dilema. Oni su došli ispuhati se, ublažiti napetost. Bili su opasni, ali predvidljivi – razbijeni izlozi, poneka pritužba zbog zlostavljanja, nekoliko silovanja, i to je sve. No dobro, i poneki zalutali metak koji bi pronašao svoje odredište u nekom neopreznom tijelu zato što ih nije bilo lako razoružati pri izlasku s aerodroma, a naravno, bilo bi malo pretjerano da su svi meci lažni. I poslovne je ljude mogao shvatiti – uostalom, pohlepa je kao esperanto među narodima, pravi međunarodni jezik. A i svećenike je mogao shvatiti, kao i one naivne glupane koji pripadaju nevladinim organizacijama. Što da se kaže? Svakome u nekom trenutku života nedostaje iskupljenje. I posve je normalno da ima ljudi kojima taj napitak treba već od rane dobi. Kajanje, krivica, nezadovoljstvo, činilo se da cvjetaju kod stranaca – barem kod nekih – kao iz sjemena na plodnom tlu. U redu, ako osjećaju kajanje, on je imao dobru vijest za tu gospodu: nije taj njihov osjećaj nikakva iluzija, posve je stvaran, doista su imali i više nego dobre razloge da se tako osjećaju. Da, u svijetu su postojale nejednakosti. Da, bilo je ljudi kojima je išlo loše. Da, budućnost nije neko idilično mjesto na kojem bi se obnovio edenski vrt sa svim vrstama ljudskih životinja – grabežljivci, janjad, proždrljivci, vinopije, krvnici, profesionalne žrtve, robovi, nedodirljivi, ratnici – koji bi živjeli u skladnom skladu i miru na zemlji među ljudima dobre volje. Najteže je bilo shvatiti auto-destruktivce. Čemu takav stav kad su i priroda ili društvo već sami po sebi dovoljno destruktivni. I što im se to tako loše moglo dogoditi ako su, unatoč svemu, imali novce (i putovnice i vize) da sjednu na avion i provedu tjedan dana na drugom kraju svijeta – na drugom kontinentu, na drugoj polutki – igrajući se životnih opasnosti? Unatoč tome što je, priznajmo to, izvan sezone bilo vrlo primamljivih turističkih paketa (čak s punim pansionom), što ih je tjeralo da prelaze tisuće kilometara kako bi se pokušali zakopati u tuđem grobu?
:::
Da se služi frazama, mudar bi čovjek rekao ovu, tako mudru rečenicu da je gotovo neshvatljiva: Ljudi mogu sve preživjeti, osim svakidašnjice. Mudri često pokazuju iritantnu tendenciju približavanja Bogu onim neprohodnim putevima zvanim hermetizam. Samo, razlika je u tome što je Bog nerazumljiv tuđom zaslugom, dok su mudraci nerazumljivi svojom zaslugom. No dobro. Možda ta rečenica uspije nešto objasniti. A možda i ne.
:::
Bog postoji? Kakvo glupo pitanje. Na početku bijaše riječ, zar? Mi smo Ga izrekli, dakle on postoji. Ljudsko biće je jedini živi stvor koji sve što dotakne pretvara u stvarnost – čak i kad je to doticanje samo u mislima. Bog postoji, kao što postoje i Marsovci, ljubav, sloboda, demokracija, sreća, ljudska prava, muhe.*Ali Bog se pojavljuje samo kada poželi. U svijetu bez odredišta, Bog je najveći turist. Pojavljuje se kada poželi. A onda odmagli. Je i nije na svakom mjestu, odnosno, uvijek je na proputovanju. Ne preuzima odgovornosti, zahvaljujući smicalicama slobodnog mišljenja. A mi smo napravljeni na njegovu sliku i priliku…*Ali činjenica je da Bog govori. I kad ga nema, Bog govori. Čak i gluhi to čuju, ako žele. Samo nemojte zaboraviti na jednu sitnicu: govori jezikom koji nitko ne razumije. Bog ne govori aramejski, sanskrt, perzijski, mandarinski, kimbundo jezik. Bog ne govori u hijeroglifima. Bog ne govori čak ni engleski, francuski, španjolski, portugalski. Bog ne piše arapskim, ćirilicom, hiraganom, katakanom. Bog govori rijekom, svjetlošću, stablom, prozorom, buhom, šibicom, kvakom, iskrom, kalijem, kalcijem, livadom, psom, svjetiljkom, fagotom. Bog govori traktorom, protuprovalnim alarmom, maglom, žbukom, humusom, antilopom, klesanjem, čipom, Bog govori G3, G7, G8 jezikom. Bog piše, ali piše slogovima od vatre, rečenicama od vjetra, odlomcima od grumena zemlje, knjigama od vode. Bog izgovara stihove praha, pametne nanočestice (neke više, neke manje, c’est la vie), a Božja tišina noć je u svijetu, i može sadržavati sve što jedna noć može sadržavati, zadovoljstvo i užas, žudnju i strah, snove i njihovu suprotnost ili kvarnost (noćna mora je san koji se ukiselio, kao vino).*Bogu su potrebni prevoditelji, tumači. Problem je samo u tome što je traduttore obično tradittore… Tumač se prepušta, svjesno ili nesvjesno, iskušenju da postane koautor, ili čak Autor. I ne samo to. Čak i s najpoštenijim tumačima, uvijek ostaje sumnja: kako zapravo govori Bog? Kako da budemo sigurni da je njegova Riječ doista njegova Riječ i da smo je shvatili onako kako je treba shvatiti – onako kako je izračena? Kada govorimo s Bogom, slušamo li Boga – ili je to tek odjek našega glasa?Zamršeno je. Nimalo lako.*Prevoditi riječ je potrebno, prenositi riječ je potrebno. Iznevjeriti riječ nije potrebno – ali je možda, ipak, neizbježno. I toliko je etapa između riječi i riječi!Previše posla za samo jednu osobu, previše. Posla za cijelu legiju. Za legiju koja se zove legija. Riječ je poput šećera, riječ je poput maka, mora proći proces preobrazbe, rafinacije, mora se užariti, podvrgnuti alkemijskom postupku, riječ (da bi bila shvaćena, da bi bila prolivena, da bi bila popijena) treba odležati topla u velikim kotlovima, a zatim se još godinama hladiti u hrastovim bačvama prethodno premazanim čudesnim mirodijama.*Ne vjerovati u Boga, naravno, bilo bi jednostavnije, barem za Grega. Ili vjerovati u reinkarnaciju, kao što su nekoć vjerovali njegovi preci. Ali čovjek mora igrati s kartama koje ima, a ne s onima koje bi mogao imati – postoji nešto stvarno u igri koja, na neki način, negira samu prirodu igre, ali što se tu može? Bilo da smo ga uvezli, ili izvezli, svejedno, Bog je baština. Ovdje je – htjeli mi to ili ne, ovdje je. U nama, izvan nas, oko nas, poput magle, mora, ili u najgorem slučaju, poput želea, plastike, masnoće, poput slatko-gorkog pamučnog oblaka.*Poricati njegovo postojanje također je jalov posao. Zar je važno da li postoji ili ne postoji, budući da njegovo ne/postojanje jednako na nas utječe čak i kad ne vjerujemo da postoji? Bog postoji jer postoji, kao što bismo mogli reći da ne postoji jer ne postoji. Stvar je samo u tome da nam je potrebna snaga karaktera, koju nemamo, da bismo porekli njegovo postojanje – tako nam preostaje samo da se bunimo protiv Njega, i to uglavnom kad nas zadesi neka velika nedaća. Da, Bog je možda praznina, ali alternativa je upravo to – praznina. Ili još gore, ljudska slobodgovornost. U tom slučaju, između jednoga možda skoro izvjesno i jedne izvjesnosti više nego izvjesne nalazi se ponor. A u ponoru se sve izjednačuje. Nadareni akrobat hoda, više ubav nego siguran, po žici. Pravi umjetnik, taj hoda po nevidljivoj niti.