Pedro Sena Lino na Festivalu poezije Brutal 2012. 

PJESME

ii.

stablo se jabuke plavilo
okoštavalo se i nosilo more u sebi
nalazilo se na zemlji i iz tla se vraćalo
iz tko zna kakve opipljive vanjskosti
i dodirivalo mrtvo nebo nedužnih
stablo i njegovo izvorište razgovarali su u biljnom soku
iz života jednoga i drugoga ispadale su
riječi i njihov tamni zvuk

u biofagia, Quasi, Vila Nova de Famalicão 2003.

možeš odnijeti dane koje si donio
ptice su zakopale kolovoz
a čovjek bez mjesta kroz prozor osljepljuje
more i kune se da ga je dodirnuo krvlju
mogla je to biti ljubav da nije došla
tako izravno iz žeđi
dvostruko lice varke i ruke
što su postale pustinje
odjek smrti razliježe se kožom
njime gledam kako tvoje odsuće ispunjava ulice
papirnate suze padaju po zemlji
i nikada ne bješe tako kasno biti poslije
ovoga ovdje gdje prigušen krik pali
dokidanje svanuća
gdje lubanja gnječi srce
čovjek prozorom presijeca
vlastitu izvjesnost da je bio
ne prekasno je za jutro
koje se pokopalo u tolikim noćima
stube su umrle od žeđi
zemlja je upala u nikada
možeš odnijeti dane koje si donio

u zona gubitka – knjiga zora, Objecto Cardíaco, Vila do Conde 2005.