16.12.2007. promocija knjige Bard Zé Amara Dionísia i zbirke pjesama Lančani prijenosnici Fátime Maldonado u knjižnici Bogdan Ogrizović u Zagrebu.
Uomak iz Barda:
On je htio umrijeti da bi pobijedio smrt i vratio se. Razmišlja: «U svoje sam tijelo položio ono više i ono manje, prema tome, još uvijek ima mjesta na kojima pršti smijeh poput vode.» Znao je da se nalazi na putu vokacije – prekid – i grob mu već nosi utisnuto sjećanje. U susretu s njegovim očima more osjeća strah i povlači se. Sjeća se prijatelja odjevena u crninu dok plače držeći se za rešetke ćelije. Nitko ne polaže ruke na njegovu lubanju. To je primjer. Muškarac se kune da danas može bilo kojoj ženi u gradu reći: šuti i lezi. Seks je posljednje nasilje. Trbuh ti se povećao. Moram se poslužiti tobom jer se pročišćavam. Moji se prijatelji ponovno rađaju. Kose padaju na muškarčevo čelo, poput hijena obavijaju se oko stabala. U ustima mu alge, udovi su jata riba. Mjesecima je pokušavao sjesti na tlo i zakopati pakao u prašinu. Sada se vraća i njegova koža blista. Halapljivo je ljubio, ali od sve te ljubavi ništa mu nije jasno. Bio je izudarana lopta. Takav je otišao, i ako se danas vraća s one strane pokrova da bi ponovno udahnuo Lisabon, to je zato što želi započeti svoj posljednji posao. Na rubu ceste zaustavlja se umor i prži ga.
Fátima Maldonado: Lančani prijenosnici
Prošli smo kraj Camõesa
gdje je na uglu
proboden dječak
pao od metka.
Kad je osjetio
kako tekućina curi,
ugledao je na sebi
crvenu rupu
u obliku Luzitanaca.
Kugla u koju su ga ubacili
kao glavni zgoditak
imala je meridijane
i samo ju je skrenuo s puta.
Miniran si željom,
silom lupaš jaja
što ti ih je ženka ostavila,
polažući ih jedno do drugo,
morski konjicu,
što hodaš nasumce
obložen ljuskama,
naoružan protiv mene,
dok živiš u gradu,
u koji si svratio s puta.