Rosa, vrlo mršav muškarac od pedesetak godina, brkovi, odijelo i kravata, starinski šešir, nalazi se na Španjolskom trgu, na pješačkom prijelazu, i čeka zeleno svjetlo. Gotovo je noć, automobili već prolaze s upaljenim svjetlima. Rosa misli neke čudne misli koje nemaju veze ni sa čim, zagledan u brza svjetla. Žuta i bijela. Iznad zgrada u daljini nalazi se jedan oblak, Rosa zviždi neku božićnu pjesmicu. Možda upravo zbog toga ova priča počinje. Dosta je riskantno zviždati u javnosti, a pogotovo noću. Možda upravo to baca Rosu u život. Dok zviždi tu poznatu pjesmicu, okrećući malo uzdignutu glavu nalijevo i nadesno, ne bi li vidio kakvu moguću publiku, ugleda kako se nešto sjaji na tlu. Nadesno, malo iza njega, nešto se sjaji na tamnom tlu. Da to pojasnimo: nešto, ma što to bilo, vraški se sjaji na crnoj travi. Rosa oklijeva, a onda odluči pogledati što je to. Automobili se zaustavljaju i na semaforu se pali zeleno za pješake, ali Rosa se okrene i krene prema toj-nekakvoj-svjetlosti na tlu. Hoda i hoda, ali sjaj kao da je sve dalje. Kao da hoda, ali se ne miče s mjesta: Rosa katkad doista ne shvaća kakav je ovo svijet. Takve izjave, da usput dodamo, inače nasmijavaju našeg jadnog Rosu. Na tamnom tlu Španjolskog trga nalazi se neka stvar kratkog sjaja naizgled nedostižna, pa naš mršavi muškarac razmišlja da odustane, sam sebi govori ah, nije to ništa, nikad nije ništa, ali zapravo i dalje hoda. Još jedan korak i tamo je. Ali kad napravi taj posljednji korak, posklizne se, izgubi ravnotežu i tresne na pod. Pao je u blato i u blatu ostao. Udario se u stražnjicu i leđa, ali počinje ga boljeti glava, iza ušiju i ispod kose, kako mu se čini. U svojem sad već dosta uništenom odijelu otpuže do toga sjaja. Pozorno ga pogleda. To je jedna od onih metalnih stvarčica kojima se otvaraju limenke, a onda se bace. Ipak, Rosa razmišlja da bi možda mogla za nešto poslužiti. I ustaje. Kad se osovi na noge, primjećuje da mu je jedna noga mnogo duža od druge, nešto je nevjerojatno krivo s obično pouzdanom lijevom nogom. Pogleda dolje, ali jako je mračno. Noć se spustila na Španjolski trg prije nekoliko minuta. Rukama opipava vlastitu nogu i tek tada shvati: upala je u neku rupu. Utonula do koljena. Snažno je povuče, ali ništa. Ponovo je povuče, ništa. Viče i povlači istovremeno, to je stari trik, ali ništa, ništa, uvijek ništa. Dobro je što je Rosa dobroćudan Portugalac. Kaže hm-hm, i pogleda oko sebe. Nitko ne prolazi, gotovo ni automobili više ne prolaze, samo poneki, odviše brzo. Pa onda sjedne. Jako mu je hladno za stražnjicu koja je izravno u dodiru s blatom, ili što to već jest, ali s vremenom će se priviknuti. Rosa se prilagođava. Srećom, u džepu ima krumpire i ostatke slanine. Ali ne navali na hranu odmah. Promatra zvijezde, osluškuje zvukove ovdje neprenosive. Pričekat će neko vrijeme dok ne osjeti pravu glad. I tek tada će jesti. Rosa katkad ima doista čudne misli, kao recimo da će mu podzemne životinjice nalik na crve, ili što već bilo, lagano i slasno pojesti nogu do kosti, i kad na to pomisli, stavlja cijeli krumpir u usta.