Prije mnogo vremena čitao sam priču u nekom vrlo starom salonu. U početku je kroz rebrenice prodiralo tek ponešto sunčeve svjetlosti, a zatim se ona polako širila po ljudima dok nije stigla do stola na kojemu su bili portreti dragih pokojnika. Riječi sam teško izvlačio iz tijela, kao iz instrumenta s probušenim mijehom. Na prvim stolcima sjedile su dvije udovice, vlasnice kuće. Bile su jako stare, ali su još uvijek imale donekle bujne uvojke. Čitao sam bezvoljno i često dizao glavu s knjige, no morao sam paziti da ne gledam uvijek u istu osobu; moje su se oči već po navici okretale prema bljedoći između obruba haljine i uvojaka jedne udovice. Bilo je to mirno lice na kojem će se sasvim sigurno još neko vrijeme ogledati uspomene na istu prošlost. Na trenutke su njezine oči izgledale kao zamagljena stakla iza kojih nije bilo nikoga. Iznenada sam pomislio na važnost drugih sudionika i pokušao se potruditi da uđem u život priče. Jednom mi je pažnja odlutala i kroz rebrenice sam vidio kako se golubovi miču na nekom kipu. Potom sam u dnu salona ugledao mladu ženu koja je glavu oslonila na zid; njezina valovita kosa bila je vrlo razbarušena, a ja sam pogledom prelazio preko nje kao da gledam biljku koja je nabujala na zidu neke napuštene kuće. Bio sam lijen da se ponovno udubim u tu priču i prenesem njezino značenje; no katkad bi pojedine riječi i navika čitanja stvorile učinak i bez moje namjere, te bi me iznenadio smiješak slušatelja. Ponovno mi se pogled zatekao na glavi koja se oslonila na zid, no onda sam pomislio da je to žena možda primijetila, pa sam, da ne bih bio nepristojan, počeo gledati kip. Iako sam i dalje čitao, mislio sam na naivnost kojom kip predstavlja neku osobu koju ne može ni pojmiti. Možda se zato najbolje slaže s golubovima, djelovao je kao da osjeća kako oni lete oko njegove glave i slijeću na valjak koji se nalazio pored njegova tijela. No odjednom sam se zatekao kako ponovno gledam glavu koja je bila oslonjena na zid, u tom trenutku ona je sklopila oči. Zatim sam se naprezao da se prisjetim zanosa kojim sam prvih nekoliko puta pročitao tu priču. U njoj se govorilo o ženi koja je svaki dan odlazila do mosta u nadi da će se moći ubiti. Ali svaki dan bi iskrsnula neka prepreka. Moji su se slušatelji nasmijali kad joj je jedne noći netko prišao s nepriličnim prijedlogom, a ona je uplašeno otrčala kući.

I žena se nasmijala, okrećući glavu po zidu kao da leži na jastuku. Ja sam se već izvještio da uhvatim sliku te glave i stavim je na kip. Htio sam misliti o osobi koju je kip predstavljao, ali mi ništa značajno nije palo na pamet; možda zato što je duša te osobe izgubila značaj koji je imala za života pa se i prepustila igri s golubovima. Iznenadio sam se kad su moje riječi ponovno izazvale divljenje, pogledao sam udovice i vidio da se netko pojavio u zamagljenim očima one koja se doimala tužnijom. Jednom prilikom, skrećući pogled s glave oslonjene na zid, nisam pogledao kip nego drugu prostoriju – učinilo mi se da vidim plamen na stolu. Neki su slušatelji slijedili moj pogled, no na stolu je bio samo vrč s crvenim i žutim cvjetovima obasjanima suncem.

Kad sam završio priču, rasplamsao se žamor i ljudi su me okružili. Govorili su o tome što su čuli, a neki mi je gospodin počeo pričati priču o drugoj ženi koja se također ubila. Htio se lijepo izražavati, ali je zastajkivao tražeći riječi, a usto je zatezao i ubacivao digresije. Pogledao sam u ostale i vidio da ga nestrpljivo slušaju, svi smo stajali i nismo znali što bismo s rukama. Približila se žena s raspuštenom valovitom kosom. Pogledao sam u nju, a zatim u kip. Nisam htio slušati tu priču, umarao me napor kojim je taj čovjek proganjao riječi, bilo je to kao da je kip počeo mahati rukama tjerajući golubove.

Okupljeni ljudi i dalje su morali slušati njegovu priču, a on je nastavljao nespretno i uporno kao da želi reći: «ja sam političar, znam improvizirati govor, a znam i ispričati priču koja će vas zanimati.»

Među onima koji su ga slušali nalazio se mladić s nečim čudnim na čelu. Bila je to crna traka na mjestu gdje počinje rasti kosa; ta ista crna traka – kao i gusta brada koja je tek obrijana i prekrivena puderom – visoko mu je dizala kosu s čela. Pogledao sam ženu s raspuštenom kosom i s iznenađenjem primijetio da ona pak gleda moju kosu. Tada je političar završio svoju priču i svi su zapljeskali. Ja se baš nisam potrudio da mu čestitam. Jedna je udovica rekla: «sjednite, molim vas», svi smo to učinili i uzdahnuli; no ja sam morao ponovno ustati jer me je druga udovica predstavila djevojci s valovitom kosom, bila je to njezina nećakinja. Zatim su me pozvali da sjednem na veliku sofu za troje; s jedne je strane sjela nećakinja, a s druge mladić ogoljena čela. Nećakinja je zaustila da nešto kaže, ali ju je mladić prekinuo. Podignula je ruku s ispruženim prstima prema gore – poput kostura kakva kišobrana što ga je vjetar preokrenuo – i rekla:

– Naslućujem u vama osamljenu osobu koja bi pristala i na prijateljstvo sa stablom.

Ja sam pomislio da se taj mladić tako uredio kako bi mu čelo bilo šire, te joj zatim odgovorio pomalo zlobno:

– Niste u pravu, stablo ne bih mogao pozvati u šetnju.

Nasmijali smo se. On je zabacio unatrag svoje ogoljeno čelo i nastavio:

– Istina je, stablo je prijatelj koji nikada ne odlazi.

Udovice su pozvale nećakinju. Ustala je napravivši pokret negodovanja. Gledao sam je dok je odlazila i tek onda primijetio da je snažna i nabita. Kad sam okrenuo glavu, ugledao sam drugoga mladića kojeg mi je onaj s ogoljenim čelom predstavio. Upravo se bio počešljao i imao je kapljice vode na vrhovima kose. I ja sam se jednom tako počešljao kad sam bio dijete, a djed mi je rekao: «Izgledaš kao da su te krave polizale.» Pridošlica je sjeo na mjesto nećakinje i počeo govoriti:

– Bože mili, onaj gospodin s pričom, kako je samo bio uporan!

Osjetio sam veliku želju da mu kažem: «A vi? Tako ženskasti?» Ali sam ga samo upitao:

– Kako se zove?

– Tko?

– Gospodin… onaj uporni.

– Ah! Ne sjećam se. Ima neko plemićko ime. Političar je i uvijek ga pozivaju na književne večeri.

Pogledao sam u onoga s ogoljenim čelom, a on je napravio pokret kao da želi reći: «A što mi tu možemo!»

Kad se nećakinja vratila, otjerala je sa sofe ženskastoga, tresući mu jednu ruku od čega su mu popadale kapljice vode. I odmah je rekla:

– Ne slažem se s vama.

– U čemu?

– …i čudim se kako ne znate što stablo čini da bi s nama šetalo.

– Što?

– Ponavlja se u dugim koracima.

Pohvalili smo tu ideju, a ona je u zanosu nastavila:

– Ponavlja se u drvoredu i pokazuje nam put; u daljini se sva stabla skupe i proviruju da nas vide, a kako se približavamo, ona se razdvajaju i puštaju nas da prođemo.

Sve je to izrekla s određenom šaljivom izvještačenošću i kao da prikriva neku romantičnu ideju. Zarumenila se od stida i užitka. Taj je ushit prekinuo onaj ženskasti:

– Ali kad se u šumi spusti noć, sa svih nas strana napadaju stabla; neka se priginju kao da će se baciti na nas, neka nam priječe put i plaše nas šireći i skupljajući grane.

Nećakinja se nije mogla suzdržati:

– Isuse! Govoriš kao Snjeguljica!

I dok smo se smijali, ona mi reče da mi želi postaviti jedno pitanje pa smo otišli u prostoriju u kojoj se nalazio vrč s cvijećem. Naslonila se na stol tako da joj se daska usjekla u tijelo i, dok je rukama prolazila kroz kosu, upitala me:

– Recite mi iskreno: zašto se ubila ona žena iz priče?

– Ah, pa to biste trebali nju pitati!

– Vi to ne biste nikad učinili?

– To je nemoguće kao i razgovarati s nekom slikom iz sna.

Nasmiješila se i spustila oči. Pogledao sam tada njezina usta, bila su velika. Izgledalo je da se pokreti usana kojima ih je rastezala u stranu nikada neće zaustaviti, no moje su oči zadovoljno prelazile preko tog vlažnog rumenila. Možda me je ona vidjela kroz kapke, ili je možda mislila da u onoj tišini radim nešto ružno jer je još više spustila glavu i skrila lice. Sada je pokazivala svu bujnost kose. U vrtlogu uvojaka nazirala se koža, i to me je podsjetilo na neku kokoš kojoj je vjetar isto tako podignuo perje da joj se vidjela koža. Sa zadovoljstvom sam zamišljao da je ta glava jedna ljudska kokoš, velika i topla; njezina bi toplina bila vrlo ugodna, a kosa jedan otmjen oblik perja.

Pojavila se teta – ona koja nije imala zamagljene oči – i donijela nam čašice s likerom. Nećakinja je podignula glavu, a teta joj reče:

– Oprezno s njim. Vidiš kako ima lisičje oči.

Opet sam pomislio na kokoš i odgovorio joj:

– Gospođo, pa nismo u kokošinjcu!

Kad smo ponovno ostali sami, dok sam kušao liker – bio je previše sladak i izazivao mi mučninu – ona me zapita:

– Je li vas ikada zanimala budućnost?

Skupila je usta kao da ih je htjela cijela spremiti u čašicu.

– Ne, više me zanima što neka druga osoba misli u ovome trenutku, ili što bih ja sada učinio da sam ta druga osoba.

– Recite mi, što biste sada radili da ja nisam ovdje?

– Slučajno to znam: izlio bih ovaj liker u vrč s cvijećem.

Zamolili su me da sviram klavir. Kad sam se vratio u salon, udovica sa zamagljenim očima imala je pognutu glavu, a sestra joj je nešto uporno govorila na uho. Klavir je bio malen, star i trebalo ga je ugoditi. Nisam znao što bih s njim. No tek što sam započeo prebirati, udovica sa zamagljenim očima briznula je u plač i svi smo zašutjeli. Sestra i nećakinja odvele su je u sobu, a nećakinja se ubrzo vratila i rekla da njezina teta ne želi slušati glazbu otkad joj je umro suprug – predano su se voljeli do samoga kraja.

Gosti su se počeli razilaziti. Kako se sunčeva svjetlost gasila, razgovarali smo sve tiše. Nitko nije palio svjetiljke.

S posljednjim gostima i ja sam krenuo, spotičući se o pokućstvo, kad me je nećakinja zaustavila.

– Moram vas nešto zamoliti.

Ali nije rekla što: naslonila je glavu na zid predvorja i uhvatila me za rukav kaputića.