»Govorim o djevojci čistoj kao sunce, o djevojci kojoj ne trebaju riječi, o djevojci mladoj poput bijelih oblaka«, José hoda ulicom, gledajući tko zna što, »o jednoj djevojci koja je posebno jedna, i posebno djevojka, koja u jednoj ruci nosi ponoćnu oluju i grmljavine, gdje je vezan bijesan pas bez imena, a u drugoj, ljubav«, na zidovima i na tlu kosa svjetlost popodneva, sjene se izdužuju, »a pod njenim nogama zemlja se ne zaustavlja, ne zaustavlja se nikada, a na njenim grudima vjetar je sladak nož«, iznad buke automobila, ljudi, radova, glas, »a, crvena ili između crvene i purpurne, ljubav, koju ona nosi, nalik je zrelom plodu, a zreo plod je poput staklene kugle prerezane napola, u kojoj sniježi i ima kuća i svakodnevice i planina i određene glazbe, i sve to jer jedna djevojka gleda tu staklenu kuglu prerezanu napola, jedna djevojka čista kao sunce«, na uglu, na nekoj drvenoj kutiji, čovjek u fraku upravo to izgovara i okreće se prema čovjeku u baloneru koji prolazi, »oprostite, mogu li vas nešto upitati?«. José se zaustavlja, gleda ga, lijepo začešljana kosa, naočale s debelim okvirima, crne, sako s dugim skutovima straga, košulja također crna, traperice, tenisice, nakon kraćeg oklijevanja, »ha?…«, napravi glavom znak da pristaje, »možete, samo vam možda ja neću znati odgovoriti«. Čovjek tada siđe sa svog malenog podija i pokaže na drvenu ogradu koja ograđuje neki prostor bez zgrada iza njega, »htio sam vas pitati mislite li da postoji nešto, odnosno, nešto imalo zanimljivo s one strane?«, José ne shvaća, »s one strane?«, »da, s one strane tih drvenih dasaka«, objašnjava čovjek. »Da budem iskren, ne«, odgovori José, još uvijek začuđen. »Hajdemo se onda nešto dogovoriti«, »ne, pustite, ja ne želim ništa kupiti«, »ni ja vam ne želim ništa prodati, odnosno, zapravo želim, ali na jedan poseban način…«, »već sam vam rekao da ne želim, ja…«, »molim vas, dopustite da završim, molim vas. Ako nakon onoga što ću vam predložiti, još uvijek ne bude zainteresirani, možete slobodno otići, neću vas više gnjaviti«. Upravo u trenutku kad je izgovorio tu rečenicu, čovjek koji je skinuo naočale dok je govorio, ponovno ih natakne na nos, a José pogleda u njegove noge, par poderanih tenisica, i s uzdahom kaže »dobro, recite«. »Dakle, ono što vam želim predložiti je sljedeće: da budete tako ljubazni i pogledate kroz onu rupu i, ako ono što ćete vidjeti zavrijedi vašu pažnju i vaše vrijeme, dajte mi novčić-dva«, čovjek sada vodi Joséa do otvora na drvenoj ogradi u visini grudi, »ako, naprotiv, ne budete smatrali nimalo zanimljivim to što vam želim pokazati, možete odlepršati i slobodno me psovati kako želite. Slažete li se?«, »…slažem se«, José se sagne i stavi lijevo oko na maleni otvor. Neko vrijeme tako ostane, šapćući »fantastično, fantastično je…«, a zatim odmakne lice tako da čovjek, koji ga gleda sa smiješkom, također može pogledati. Vilica mu je lagano spuštena, kao dok je slušao priču o starcu i klaviru, a ruke u džepovima balonera. Ponovi »fantastično je«. »Doista je nevjerojatno, zar ne?«, zaključi nakon nekog vremena čovjek u fraku, odmaknuvši se da bi on mogao ponovno pogledati ono što se nalazi s druge strane ograde, »nevjerojatno je, nevjerojatno, kao da nije s ovoga svijeta, nevjerojatno. Nikada nisam vidio takvo što«, kaže sada José, ponovno vireći kroz rupu.