Gabriela Llansol

Sokol na ruci, Stajer-graf, Zagreb 2006.

Kao što me prate jezera – snene vode, prirodne i trajne – tako je lako moguće i da je dio sjene
što se sa mnom kreće
ovo upisivanje nizanja dana u dugome vremenskom slijedu.

Gledan kroz vrijeme, Lisabon nije nalik nijednom drugom gradu; on je upravo on, bez očitosti; rijeka Tejo već je nekoliko puta umrla i grad nema snage da se za nju uhvati; rijeke sa sobom odvlače oblike gradova kroz koje protječu.

Ta je knjiga za mene pad, izvor svjetlosti s visina; ma gdje bila, ma što radila, uvijek padam, otječem sa zatvorenih i otvorenih stranica.

Prekidam ovdje tekst jer klizi prema metafori. Htjela sam razriješiti čvor koji u portugalskoj književnosti povezuje vodu i najveće tekstove o njoj. No taj je čvor vrlo čvrst, on je frontalno nedodirljiva paradigma.