Fernando Pessoa - Policijske priče, Konzor, Zagreb 2002.

Fernando Pessoa

Policijske priče, Konzor, Zagreb 2002.

 

VELIKI PORTUGALAC
ILI
PORIJEKLO PRIČE O VIGÁRIU

 

Živio je, ima tome već dosta godina, negdje u okrugu Ribatejo, jedan sitni uzgajivač i trgovac stokom po imenu Manuel Peres Vigário.

O njegovim osobinama, kako bi to nazvala primijenjena psihologija, govore mnoge prilike u kojima započinje ova priča.

Jednoga dana dođe k njemu neki proizvođač krivotvorenih novčanica i reče mu: “Gospodine Vigário, imam ovdje nekoliko novčanica od sto tisuća reisa koje bih morao raspačati. Želite li ih? Dat ću vam ih za dvadeset tisuća svaku.” “Dajte da vidim”, reče Vigário; no kako je odmah primijetio da su vrlo loše izrade, odbije: “Što će mi to?” reče. “Ove novčanice ne mogu proći ni kod slijepca.” No krivotvoritelj je bio uporan pa je Vigário popustio uz cjenkanje, te naposljetku sklope posao za dvadeset novčanica, po deset tisuća reisa svaka.

Nekoliko dana poslije Vigário je morao platiti dvojici braće, također trgovcima stokom, razliku nekoga računa u iznosu od milijun reisa. Prvoga dana sajma trebalo je obaviti isplatu. Dva su brata toga dana večerali u jednoj mračnoj krčmi, kada se na vratima pojavio, teturajući od pijanstva, Manuel Peres Vigário. Sjeo je za njihov stol i naručio vino. Prošlo je neko vrijeme u raznim nepovezanim razgovorima s njegove strane, kad se Vigário sjetio da im mora platiti. Izvukao je potom novčanik i upitao ih može li im sve platiti u novčanicama od pedeset tisuća reisa. Oni rekoše da može, i kako se u tom trenutku novčanik rastvorio, a jedan od dvojice primijetio da su novčanice od sto tisuća, brzim je znakom očiju upozorio drugoga.

Izmijenili su zatim poglede.

Manuel Peres je sporo i drhtavo izbrojio dvadeset novčanica, te im ih dao. Jedan od braće odmah je spremio novčanice, budući da ga je pratio dok je brojao, te ih više nije ni pogledao. Vigário je nastavio razgovor i nekoliko puta zatražio još vina. A zatim je, kao prirodni učinak sve većega pijanstva, izjavio da želi potvrdu. Nije to bilo uobičajeno, ali nijedan od braće nije se usprotivio. On će diktirati tekst potvrde jer, kako je rekao, želi da sve bude kako treba. I diktirao je tekst potvrde – potvrde pijanca, s mnogo nepotrebnih riječi i besmislica: toga dana, u toliko sati, u toj i toj krčmi, i “za vrijeme večere” (i tako dalje sa svim nepotrebnim pretjeranostima pijanca…), da su oni primili od Manuela Peresa Vigária, rodom iz toga i toga mjesta, isplatu za to i to, u iznosu od milijun reisa u novčanicama od pedeset tisuća reisa. Na potvrdu su stavili datum, potpise i pečat. Vigário ju je spremio u novčanik, zadržao se još neko vrijeme, popio još malo vina, te zatim otišao.

Kada se toga istog dana, ili sljedećeg, pružila prilika da se razmjeni prva novčanica, onaj koji ju je trebao primiti odmah ju je vratio, jer je na drsko očit način bila lažna, a isto se dogodilo s drugom i s trećom… I tada braća, pogledavši bolje u novčanice, vidješe da one ne bi mogle proći ni kod slijepca.

Žalili su se policiji, te je pozvan Manuel Peres koji je zapanjeno saslušao slučaj, a zatim podignuo ruke prema nebu zahvaljujući pijanstvu što mu ga je sama providnost toga dana poslala, jer da nije bilo tako, rekao je, premda sam nevin, bio bih izgubljen.

Da se nisam napio, objasnio je, ne bih ni tražio potvrdu, a ne bih sigurno tražio ni takvu potvrdu u kojoj stoji, te izvadi potvrdu kao dokaz, da sam im platio u novčanicama od pedeset tisuća reisa, što su oni potpisali. A da sam im platio u novčanicama od sto tisuća, nastavi Vigário, toliko pijan nisam bio da bih im dao dvadeset novčanica, koliko ova gospoda kažu da sam im dao, a još manje bi ih oni, kao časni ljudi, primili. I kako je to bilo točno, oslobođen je krivnje.

Slučaj, međutim, nije ostao tajnom, ubrzo se pročuo. A priča o “milijun reisa Manuela Vigária”, u skraćenu obliku, prešla je u besmrtnost svagdašnjice, premda je već zaboravljeno odakle potječe.